ODLAZAK U BENKOVAC

ODLAZAK U BENKOVAC

Dokumentarnost izloženih fotografija nije i njihovo primarno obilježje; one funkcioniraju ponajprije na osnovi analogije (što je, uostalom, i dio naziva izložbe) i u kontekstu, kao cjelina

Promičući suvremenu hrvatsku fotografiju, samoborska fotogalerija Lang izlaže recentna djela Fedora Vučemilovića, fotografa i filmskog snimatelja: niz parova koje čine fotografije snimljene 2005. u Benkovcu i okolici i pisma koja su tijekom 1936. i 1937. izmjenjivali benkovački fotograf Drago Antolić i zagrebačko predstavništvo tvrtke Kodak. Riječ je o profesionalnoj korespondenciji u kojoj se govori o fotografskoj opremi, kemikalijama, fotopapirima, narudžbama i pošiljkama, a Vučemilović ju je pronašao na zagrebačkom buvljaku. Prepiska odražava visoku razinu kulture komuniciranja i profesionalnost fotografa u provincijskom gradiću, istodobno govoreći o kulturi i stupnju urbaniteta spomenutog mjesta u zadarskom zaleđu. Pronađena dokumentacija potaknula je fotografa na odlazak u Benkovac, sa željom upoznavanja okoline u kojoj je sedamdesetak godina ranije djelovao fotograf koji je posao obavljao ozbiljno i dostojanstveno, a o kojoj je predodžbu stvorio posredovanjem pisama. Broj pisama odredio je broj radova. Fotografija s lijeve strane i pismo s desne tvore svojevrstan diptih povezan zajedničkim okvirom. Kružnom konstrukcijom povezani su negativi, koji su također dio izložbe. Osim pisane riječi, veza s prošlošću, odnosno s poviješću fotografije, jest i objektiv (dar oca fotografa) splitskoga fotografa Karla Stuhlera, koji je njime snimao dalmatinske spomenike kulture. Za fotografiranje rabljena je kamera velikog formata, a fotografije (zapravo kontaktne kopije dimenzija 20x25 cm) izrađene su i tonirane postupkom koji je već postao poviješću. Objektiv ne pokriva u potpunosti format negativa, tako da fotografija djelomično bilježi krug crtanja objektiva, zbog čega kadar omeđuju polukružni crni uglovi, što ostavlja dojam vinjete.

Koncept i analogije

Fedor Vučemilović ponovno istražuje medij fotografije (njezina umjetnička, društvena i tehnička obilježja) i njezine povijesne konotacije. Dok je na izložbi Film u središtu bila osobna povijest, ovdje se povijesni aspekt odnosi kako na fotografiju, tako i na određeni grad koji, zapravo, može biti paradigmom provincijskih gradića zahvaćenih socijalno–tranzicijskim promjenama te posljedicama rata i obnove. Predodžba o Benkovcu stvorena na temelju pisama razlikuje se od zbilje: obilježja grada posustala su pred seoskima, gotovo prazne ulice s cimerima trgovina govore o glavnoj gospodarskoj djelatnosti, tipske novogradnje izvan povijesne jezgre doimaju se nenastanjenima, ostaci rimskog Burnuma svjedoče tisućljetni kontinuitet naseljavanja, mediteranski krajolik nagrđen je olupinama automobila. Ali tu je i prekrasan kanjon Krke kod Skradina koji otkriva sačuvanost prirode i njezin vitalitet. Dokumentarnost izloženih fotografija nije i njihovo primarno obilježje; one funkcioniraju ponajprije na osnovi analogije (što je, uostalom, i dio naziva izložbe) i u kontekstu, kao cjelina. Analogije nisu doslovne, one su mentalne i nastaju promišljanjem potaknutim temom i motivima koje nam autor podastire. Česta primjena teksta kao sastavnoga dijela umjetničkog djela obilježje je umjetnosti vremena (sedamdesete godine 20. st.) kada se Vučemilović afirmira kao član Grupe šestorice autora. Analogni motivi pokazuju kontinuitet njegova konceptualnog pristupa fotografiji kao mediju koji se referira sam na sebe, što se očituje ne samo formom djela nego i njegovom refleksivnošću i samorefleksivnošću.

Markita Franulić