OD HAMBARA DO MOTORA

OD HAMBARA DO MOTORA

Vinko Brešić, Čitanje časopisa. Uvod u studij hrvatske književne periodike 19. stoljeća, Matica hrvatska, Zagreb, 2005.

Premda su književni časopisi redovito vrednovani kao nezaobilazna kulturna i povijesna činjenica i pritom naglašavana potreba njihova ozbiljnijeg i sustavnog proučavanja, ti su pozivi ostavljani za neka bolja vremena i neke druge istraživače. Ta se vremena, čini se, približavaju: posljednjih desetljeća mogao se uočiti porast zanimanja za publiciranje bibliografija te za otkopavanje i revalorizaciju nekih na stranicama periodike zaboravljenih književnih i kulturnih činjenica. Razloge tomu mogli bismo, kako u najnovijoj knjizi kaže Vinko Brešić, tražiti u kompjutorizaciji, koja uvelike olakšava ovakve poslove, ali i u političkim promjenama »unutar kojih i nacionalna književnost prestaje trpjeti ideološki diktiranu podjelu na matičnu i emigrantsku, pa prvi put nakon preporoda ona postaje svjesna vlastite cjeline«. Navedenomu svakako valja pridodati sve važnije kulturološke aspekte zanimanja za periodiku: svojevrsna smjena znanstvene paradigme uvjetovala je da se ono što je nekoć bilo marginalno sada pokazuje tvoriteljskim; ono što je odbacivano kao neukalupljivo postaje zanimljivim upravo zbog hibridnosti. Hrvatski književni časopisi 19. stoljeća, zbog naravi medija, zbog prostora u kojem djeluju i koji, kako se u Brešićevoj analizi vidi, sami oblikuju, te napose zbog činjenice da se s njima i kroz njih događa svojevrsna uspostava autonomije književnosti i kulture — postaju plodonosnim istraživačkim područjem. Zamišljena kao uvod u proučavanje niza problema vezanih uz hrvatsku književnu periodiku, Brešićeva knjiga nudi pregled razvoja sama medija, njegov put od prvih publicističkih pokušaja do zaokruženih ostvarenja. Časopis, prema autorovim nalazima, informira o svemu što ulazi u krug tzv. književnog života, ali i »utječe i mijenja npr. žanrovsku sliku nacionalne književnosti 19. stoljeća ili sam pojam književnosti«, pa se njegovim stranicama kao dokumentima vremena uvijek može vraćati »vraćajući se zapravo samoj tradiciji koju je upravo časopis bio konstituirao.« Iako otklanja presudnost pitanja o prvom časopisu, na čemu su književne povijesti često ostajale, Brešić ipak nastoji povezati prve časopisne pokušaje (npr. Šporerov »Almanah ilirski« 1823) i Gajevu »Danicu« s kasnijim, medijski, književno i kulturno složenijim projektima poput »Vienca« i sarajevske »Nade«. Dapače, u genealogiji časopisne proizvodnje autor rekonstruira liniju koja se u manjoj ili većoj mjeri referira na već znane poetičke i književnopovijesne fenomene. Knjiga ne problematizira samo povijesni pregled časopisa 19. stoljeća, nego nudi i odgovor na do sada u nas posve zapostavljena pitanja poetike medija: definira časopis i srodne pojmove, određuje kriterije razlikovanja knjiga–časopis–novine, ukratko — poučava kako čitati časopis. Putem fenomena koje naziva časopisnom sintaksom autor dijagnosticira načine na koje se oblikuje i izražava kulturno i medijsko značenje časopisa. U smjeni autorskih i uredničkih ostvarenja, kroz lomove i raskole unutar pojedinih generacija, skupina i pokreta — od prijepora Gaj–Vraz (tj. »Danica« —»Kolo«), preko polemike o naturalizmu, sukoba mladih i starih, krugovaša i njihova međuteama, fenomena FAK te »Republike« i »Književne republike« — može se pratiti uspostavljanje autonomije književnoga polja i njegova dinamika. Svi su ti sukobi proizvod želje da se ostvari, obrani ili zauzme pozicija unutar polja kao, prema Pierre Bourdieu, prostora omjeravanja snaga. Mogu se, jasno, položaji, stajališta i sukobi tumačiti i iz perspektive pripadnosti pojedinim interesnim skupinama, odnosno kao odrazi moći djelovanja pojedinih ustanova, pojedinaca i stranaka (Matica hrvatska, Akademija, Dionička tiskara, Strossmayer, Stranka prava...). Raskoli između pojedinaca i skupina, najčešće nastali u pitanjima poimanja književnosti i njezine uloge, kaže Brešić, »uvelike će odrediti karakter i strukturu novije postilirske književnosti, a amplitude takvoga poimanja najbolje će se očitovati upravo u njezinoj periodici«. S vremenom se upravo raskolima i sukobima oblikuje relativna autonomija književnoga polja; oblikuju se unutarknjiževni kriteriji vrednovanja i validnosti ponajprije autorstva, a zatim i drugih književnih fenomena. Tzv. nova književnost od 19. stoljeća bira različite, mediju inherentne strategije (priloge, suradnike, žive i nežive pisce, način ne/potpisivanja, rubrike i sl.) te kao novinu uspostavlja ideju nacionalne, nadregionalne književnosti. Nju prati jezična standardizacija i književna kanonizacija te projekcija jedinstvene književne povijesti. Ta »mlada hrvatska književnost u svome kritičkome, odnosno selektivnome odnosu i prema nacionalnoj i prema europskoj tradiciji razvija oblike kojih do tad nije imala, a glavno sredstvo te obnove bio je novi, hrvatskoj kulturi dotad gotovo nepoznat medij, a to su novine i časopisi.« Upravo s njima, tvrdi Brešić, zahvaljujući medijsko–recepcijskim razlozima, afirmiraju se i novi književni žanrovi: novela, roman, esej ili kritika te feljton »kao zaštitni znak tekstualne proizvodnje od prvih novina i časopisa do danas«. Posebnu pozornost autor posvećuje analizi dugotrajnih časopisa poput »Vienca« ili »Nade«, na kojima se, kaže, medijski, prvi put in continuo, može »pratiti proces proizvodnje njegova (časopisnog) subjektiviteta putem različitih diskurzivnih praksi — od likovne, glazbene, znanstveno–popularne, pedagoške, zabavne, traduktološke, lingvističke, meteorološke, kalendarske, enigmatske, modne do u užem smislu političke — potkraj, dakako, eminentno literarne…« Posebnu pozornost Brešić pridaje analizi časopisnih imena — od onih alegorijsko–simboličkih u znaku ilirske (romantičarske) paradigme, preko hrvatske (realističke) s težištem na prostornom situiranju, do novoga tipa estetizacije (u secesiji i kozmopolitizma) s početkom novoga stoljeća. Prvi su časopisi u svojoj strukturi, kako je pokazano, tijesno povezani sa sadržajem, dok poslije, s razvojem grafičke industrije i tržišta, vlastitom likovnošću sve više upućuju ne samo na svoj karakter nego i na prijepor između tekstualizacije i vizualizacije svijeta. U njihovu funkcioniranju prepoznatljive su neke vidljive, ali se daju naslutiti i neke prikrivene strategije koje ih kontroliraju. Njihove odnose Brešić prikazuje putem uloge autora, objašnjava ih fenomenom toponimizacije autorskih imena, stabilnošću naslova, načinima numeracije i uredničkom politikom — od programa i rubrika do suradnika i reklame. Egzaktnim slijedom proces razmatranja tih čimbenika dovodi u vezu s načelima »medijskog strukturiranja« i s pravcima časopisnoga profiliranja s obzirom na narav priloga. Svi ti procesi vođeni su, naglašava autor, različitim faktorima iza kojih se nazire teorija jednog ma koliko nestabilnog književnog sustava, koji »ni jednog časa nije u vlasti samo urednika, ili suradnika ili čitatelja, čak niti svih zajedno nema li se u vidu i onaj četvrti faktor, naime sam medij.« Dinamici koju stvaraju časopisi Brešić pripisuje ne samo generiranje modela tzv. novije hrvatske književnosti nego i stvaranje moderne dijaloške kulture, što je, prema njegovu tumačenju, zapravo nastavak kačićevske misije okupljanja suradnika i čitatelja iz svih krajeva i slojeva. No, ubrzano počinje i proces kulturnog policentriranja i medijskog umrežavanja gradova i područja, što autor analizira iz perspektive omogenizacije i heterogenizacije nacionalnoga prostora. Reperkusije spomenutih procesa mogu se, svakako, pratiti i dalje, a uključuju publiku sve šireg i sve utjecajnijega srednjeg, građanskog sloja. Profiliranjem kulturnog polja, autonomizacijom književnosti i njezinom profesionalizacijom, dolazi i do jasnije klasne i društvene stratifikacije u periodici, vidljive i u razlučivanju visokog i niskog, elitnog i popularnog. Tako se i izdavači i publikacije počinju specijalizirati za opskrbljivanje štivom određenih društvenih skupina: Društvo sv. Jeronima — kalendari i pučko štivo, Matica: »Vienac« — srednji sloj, građanstvo, Akademija i njezina periodika u određenoj će mjeri izdvojiti kulturnu elitu, visokoobrazovano čitateljstvo. Među faktorima koji omogućuju funkcioniranje časopisa Brešić kao osnovnu kariku ističe urednika, u početku nerijetko vezana i uz funkciju ne samo nakladnika već i autora. Taj aspekt Brešićeve analize ponajprije se oslanja na raščlambu uloge Ljudevita Gaja, Stanka Vraza, Milana Bogovića, Augusta Šenoe i S. S. Kranjčevića, odnosno Matice i biskupa J. J. Strossmayera, potom i mladoga DHK kao mosta prema fenomenima 20. stoljeća, u kojem časopisi neće više biti hambari (Vraz), nego postaju motori književnosti (Stanko Šimić), odnosno više nisu isključivo repozitoriji zamišljene prošlosti, nego postaju generatori inovativne, naprijed okrenute sadašnjosti. Vinko Brešić, književni povjesničar koji se već godinama bavi proučavanjem periodike i čiji su stručni i znanstveni interesi trajno prožeti onim što je nazivao »zagrljajem ideologije i estetike«, u najnovijoj je knjizi meritorno ponudio osnove za svaki dalji pristup problemima koje proučavanje periodike uopće, a napose hrvatskoga 19. stoljeća, postavlja. U ovoj knjizi propedeutički je zasnovao putove mogućim istraživanjima, odredio obrise mediološkoga, književnopovijesnog i kulturološkog rada, čije se klupko napokon počinje odmotavati. Knjiga je pisana kao uvodna studija opsežnoj bibliografiji hrvatske književne periodike 19. stoljeća, koja će ponuditi pregled svih književnih časopisa, njihovih priloga, suradnika i žanrova.

Marina Protrka