O Mozartu s malo baroka

Philippe Entremont doista je i u sedamdeset i drugoj jeseni svoga života i proljeće i ljeto uzorite interpretacije bez praznoga hoda, o čemu je svjedočilo i maestrovo najnovije zagrebačko gostovanje

Kao i cijeli svijet, i Zagreb je Amadeusu čestitao rođendan. I ne samo oko 19 sati i 35 minuta, u petak, 27. siječnja, kada se i po uvodnome slovu austrijskoga dirigenta Ralfa Weikerta, a uoči početka nastupa uza Zagrebačku filharmoniju u Lisinskome, baš i rodio jedan od možda tek dvojice genija — božjih pomazanika cjelokupne glazbe Zapada! Korak su lovili i korake će s 250. obljetnicom Mozartova rođenja i svih idućih tjedana i mjeseci loviti i Opera HNK s obnovljenom postavom Čarobne frule i najavljenom premijerom Don Giovannija, ali i mali sastavi s malom, a velikom Mozartovom glazbom za komorne skupine tipa Hrvatskoga baroknoga ansambla ili ad hoc kapele na čelu s guslačicom Laurom Vadjon, violisticom Natalijom Anikejevom, čelistom Krešimirom Lazarom te pijanistom Srđanom Čaldarovićem.

Kako je, pak, mogao zvučati još za Mozartova života priređen, a sada povijesni koncert iz 1783, u smjeloj su i svakako hrabroj reinterpretaciji pokušali prikazati članovi Komornoga orkestra iz Lausanne (Svijet glazbe KDZ–a), predvođeni najprije glasoviračkom, a polako i dirigentskom zvijezdom novijega datuma Christianom Zachariasom, uza sudjelovanje švicarske sopranistice Rachel Harnisch. Od Poštanskoga roga do opernih i koncertnih arija, klavirskih koncerata i Haffner Simfonije, nanizao se biserni slap u vodopadnoj čistoći Mozartove glazbe, na čiju će rukavicu izazova već početkom veljače (Lisinski subotom) uzvratiti i engleski Orkestar iz doba prosvjetiteljstva kao gorljiv zagovornik takozvane obaviještene ili što god mu to značilo povijesno utemeljene interpretacije. U svakom slučaju, otočki su svirači na replikama starih glazbala izvanredno složno slušali oznake dirigentskog autoriteta Rogera Norringtona, a kao solist u Mozartovu Glasovirskome koncertu u c–molu te Kvintetu u Es–duru nastupio je Amerikanac Robert Levin.

I baš dobra doskočica za jednoga drugoga, a mocartovski izvrsna pijanista s pariških brežuljaka, postojana osjećaja za stil, frazu, mekoću i lakoću glazbenoga pisma salzburškoga slavljenika. A Philippe Entremont doista je i u sedamdeset i drugoj jeseni svoga života i proljeće i ljeto uzorite interpretacije bez praznoga hoda, o čemu je svjedočilo i maestrovo najnovije zagrebačko gostovanje. Možda ima i drukčijih, ali ne i autentičnijih tonskih krasotica od onih kakvima Entremont i danas ljubi Mozartovu glazbu u svjetlu i tamnijih boja za 20. koncert u d–molu, a prijelaz s jednostavnoga na još jednostavnije, a u Amadeusovu slučaju to znači upravo nebesko agogičko mnoštvo najumjetnosti, dodatno opisuje neopisivo stanje duha u slozi svih izvedbenih parametara. I ništa nije moglo omesti Entremonta u činu nevinih ruku što u jedva čujnu, prelijepu pianu zavode dječački nevinu Romancu, nakon čije će zrcalne suprotnosti na način pokretljiva zaključnoga Ronda, a na burno odobravanje nazočne publike, francuski glasovirač uzvratiti cijelim (gotovo jedanaestominutnim!) prvim stavkom Sonate u A–duru, KV 331, i to sa svim njegovim varijacijama i svim reprizama. Tako to rade velemajstori ne tjelesne izdržljivosti, nego svijesti o veličini note s papira, na kojemu samo jedan grafički znak s Mozartovim potpisom znači glazbu posvećene bratovštine. Tek djelomično je, nažalost, to pošlo za rukom i autrijskome dirigentu Ralfu Weikertu. Djelomično u solidnoj artikulaciji orkestralnoga zvuka kao supartnera Philippeu Entremontu, gotovo u cijelosti u zvonkoj sočnosti predigre za glazbenu komediju Kazališni ravnatelj te nikako s vrlo, vrlo slabom provedbom g–molice kao hita Mozartova simfonizma. Svi je poznaju, rijetki je očito i umiju posložiti u karakteru i tempu kakvima se inače diči 40. simfonija, a zbrzati polagani Andante i još više plesni Menuet, do karikaturalna će sprinta na krivi okretaj žedne preko vode prevesti malo disciplinirane, malo kornistički nestašne filharmoničare na čelu sa sportski nasađenim Weikertom.

O Mozartu će se srećom pjevati i svirati i u sljedećim rasporedima tijekom cijele 2006, a mrvicu drukčijega, baroknoga iskaza u vremenu pohvale vrhuncu bečke klasike za posljednji su kućni koncert u Salonu Očić (2. veljače) priredili članovi ansambla Musica da camera. Čak i oni su, međutim, s violinama Marije Ćepulić i Ive Tovunac, violončelom Štefana Polgara te čembalom Krešimira Hasa, pomirisali predvorje Amadeusova stana u liku i djelu pretklasičara Georga Christopha Wagenseila, čija će bečka skladateljska iskustva i sam Mozart štovati i često izvoditi. Zato je i u idili lašćinskoga zelenila lijepo zazvonila Wagenseilova sličica u F–duru kao spojnica novoga u odjeku prošloga, a vrhunskoga triosonatnoga oblika iz radionice onoga drugoga genija pomazanika s početka naše priče, Johanna Sebastiana Bacha. O kraljevski ujedinjenim ukusima talijanske i francuske novobarokne škole u izboru je šest programskih stavaka Portret ljubavi nudio François, Le Grand Couperin, otvarajući prostor solističkoga istupa violinistici Ivi Tovunac uz pridružen basso continuo kao harmonijski temelj 9. koncerta u E–duru. O Mozartu s malo baroka na neobičan je, ali povijesno ne i slučajan način, prozborio i sto godina prije Amadeusa rođen pariški virtuoz na violi da gamba Marin Marais, čijom se Suitom u g–molu Musica da camera spomenula njegove barem u nas posvema zanemarene 350. obljetnice. I tako iz priče u priču, od sudbine do sudbine, jedna epoha bez nagla reza smjenjuje drugu, a primjerice Couperinov barok s prvim tragovima rokokoa u Francuskoj najavljuje pretklasičnu intonaciju možda i zbog Mozarta nedovoljno poznata Christopha Wagenseila kao zlatne sredine što pripravlja put najvećima. A to je već vrijednost i programske odrednice ansambla Musica da camera, čije djelovanje, i usprkos rijetkim prilikama za nastupe, zaslužuje pozornost kulturne javnosti.