Novi mladi za mlade

Novi mladi za mlade

Burno odobravanje u gledalištu zvuči ne samo kao priznanje predstavi nego i kao još jedan apel za stalni životni prostor koji Kazališna radionica KUFER i njegova publika zaslužuju

Nakon što je ove kazališne sezone već promašio dvije režije, prvo predstave Igra s vlastitim tekstom, odnosno zamisli, na pozornici Dječjega kazališta Dubrava, zatim, uz znatno širi odjek, odnosno bruku Sa će Božo, svaki čas...Ivice Ivaniševića prema Samuelu Beckettu u izvedbu Teatra Rugantino na pozornici zagrebačke Komedije, redatelj Mario Kovač odlučio je treći put ne riskirati i što je moguće čvršće uzeti stvar u svoje ruke. Možda je redoslijed i obrnut, jer kazališna cedulja zagrebačke praizvedbe tiskom još neobjavljene drame Maje Sviben Točka izvorišta u produkciji Kazališne radionice frustriranih redatelja, KUFER obavještava da se na toj predstavi najintenzivnije radilo prošloga ljeta u organizaciji ITI–a u Motovunu, no za zagrebačkoga gledatelja to je treća premijera redatelja Marija Kovača ove sezone. Uvidjevši da je do posve pouzdana suvremenoga dramskoga teksta vrlo teško doći, a da mu ni režija posljednje vrijeme baš ne ide najbolje od ruke, odlučio se napokon predstaviti na profesionalnoj pozornici kao glumac u predstavi koju sam režira, što je dosad malo komu uspijevalo kao primjerice Relji Bašiću, no on i nije ponajprije iz redateljskoga faha. Svojom gotovo cijelom ostatku glumačkoga ansambla neobično superiornom glumom (što možda baš ne ide u prilog njegovu redateljskom umijeću rada s glumcima) ne samo da je pomogao tekstu, za koji ne bi bilo nimalo zgodno da u najvećoj mogućoj mjeri ne uspije, s obzirom na to da na pozornicu dolazi zahvaljujući nedavno osvojenoj nagradi Marina Držića, nego je u poletnom glumačkom ansamblu mladih i mlađih od sebe, kojima se voljom za igru pridružila i Vida Jerman u ulozi nesretnice koja je mati njegovu liku u predstavi, Damjanu i njegovoj rođenoj i glumljenoj sestri Maji Kovač (Dinka), ostvario naoko nehotice ulogu večeri na zadovoljstvo suigrača i radost mlade publike KUFER–a, koja je tom prigodom prepunila malu dvoranu Zagrebačkoga kazališta mladih koja nosi ime glumca Miška Polanca. Pokazao je da je on, svim mogućim našem kazališnom trenutku poput epidemije svojstvenim promašajima usprkos, ne samo ovremeno za određenu vrstu predstava pouzdan redatelj nego u ovom slučaju i bolji glumac od redatelja. Iz nadasve zanimljive Točke izvorišta može se među ostalim zapaziti da je nastala u vrijeme kada su u hrvatskom dramskom repertoaru među predstavama s najživljim odjekom bile Posljednja karika Lade Kaštelan u Dramskom kazalištu Gavella te Šenoina i Škrabeova Ljubica na Histrionskom ljetu, što može biti samo pohvalno i za te predstave i za novu u kazališne tijekove ključenu autoricu. S prvom Maju Sviben povezuje polazni ispovjedni ton drame koji hoće osvijetliti čitavu dramu, s drugom višestrukost teatra u teatru, u koji kao treću razinu događanja uvodi televizijsko snimanje kao parodijski dodatak radnji. Ulazeći i osobno kao glumac u vlastitu predstavu redatelj Mario Kovač nastavio je putem autorice, koja također jednoj od uloga daje svoju funkciju autorice teksta u nastajanju te je na neposredan način, kako se to u ovoj drami kaže, šljakera djelatno nastavio predočavati autoričine pirandelovske dileme o odnosu istine i laži, pitanjima etike i estetike na pozornici. Dok uvod daje naslutiti kako je drama bila prvobitno namijenjena radiju, pa se putem prema tome cilju predomislila, njezin razvitak govori suprotno, s obzirom da se svih tih dvanaestak lica što se pojavljuju s pločicama poput posjetnice na prsima ne bi uopće moglo u radiodrami razaznavati. U nizu brzo smjenjivanih kratkih prizora, što se gipkim i duhovitim dijalozima u suvremenom žargonu mladih odvijaju na način društvene igre kakvom je Schnitzlerovo Kolo nekoć šokiralo općinstvo, ova predstava s mnogo šarma i lakoće ocrtava apsurd nekomunikacije, odnosno površne i lažne komunikacije, od koje žele živjeti dvije frustrirane mlade poslovne žene vodeći agenciju za sklapanje muško–ženskih poznanstava. Posao obuhvaća brojnu, mladu i lijepu klijentelu, koja na uigrani, a istodobno poput improvizacija svjež način uz dosljedan autoironičan odmak čini prve nespretne, nezgrapne, smiješne, tužne, zbunjene i zbunjujuće korake u traženju stalne ili prolazne veze, izbjegavajući velike riječi, a osobito ljubav, za kojom u svojim solilokvijima barem kao za iluzijom u ulozi buduće autorice, čini se, čezne Damjanova mlađa sestra Dinka. S obzirom da je posrijedi predstava mladih za mlade, putem plodnih improvizacija građena najvećim dijelom na putu između glumačkoga školovanja i profesionalne afirmacije, možda je potpisnici ovoga teksta dopušteno ne igrati se profesorice glume i dijeliti preuranjene ocjene nego nabrojiti redoslijedom kazališne cedulje glumačke sudionike i njihove buduće zamjenike. Osim već spomenutih to su Zrinka Kušević, Maja Katić, Nikša Marinović, Dora Lipovčan (koja je u posljednji tren uspješno zamijenila Zrinku Cvitešić), Marija Tadić, Maksimilijan Ružinski, Marijan Mihaldinec, Dean Krivičić i Ivan Ivanko. Burno odobravanje u gledalištu zvuči ne samo kao priznanje predstavi nego i kao još jedan apel za stalni životni prostor koji Kazališna radionica KUFER i njegova publika zaslužuju.

Marija Grgičević