Mjesto slobode

Mjesto slobode

Ples pripada i plesaču i gledatelju, jer ako govorimo o umjetničkom plesu, o izvedbi, ona ponajprije postoji zbog nekoga tko je gleda. To je trenutak razmjene

Usvojiti ples: Problem definicije ime je radionice koju je u koordinaciji EkS–scene od 20. do 26. siječnja u Multimedijalnom institutu Mama vodio berlinski neovisni novinar, plesni kritičar i teoretičar plesa Franz Anton Cramer. Njegovo gostovanje omogućeno je zahvaljujući Triatlonu, projektu započetu još potkraj travnja prošle godine, koji između ostalog u Hrvatsku dovodi umjetnike i teoretičare s područja suvremenoga plesa iz Njemačke i Francuske. Cramer objavljuje u njemačkim i međunarodnim novinama i specijaliziranim časopisima, među kojima su »Frankfurter Allgemeine Zeitung«, »Performance Research«, »Ballettanz«, kao i »Frakcija« iz Hrvatske. Do plesne kritike i teorije stigao je u radu s mimom, kazalištem, prevoditeljstvom i akademskim obrazovanjem iz kazališnih studija, jezika, književnosti i novinarstva.

Koje su bile polazišne točke radionice?

— Kako bi ples postao samostalan kao umjetnička forma, smatram da se mora promišljati s dviju strana, strukturalne, kao i estetske. Osobito je važno pitanje kakav se ples može predstavljati kao umjetnički. On se sastoji od dva aspekta, plesačke i koreografske prakse te diskursa koji se oko toga stvara. Pitanje definicije osnova je ontologije plesa. O tom smo pitanju raspravljali na radionici.

Tijelo u plesu zapravo ne postoji? Ples ne postoji?

— Jasno da ples postoji, ali nije materijalan. Obično kada govorimo o nečemu u umjetnosti to je uvijek materijalno, uvijek se bavimo nekim konkretnim objektom, dok ples postoji jedino u procesu vlastitog nestajanja. Upravo zbog toga važna su teoretska nastojanja da ga se fiksira, ali plesna teorija ili kritika nisu ples. On postoji samo dok ga netko pleše. Tijelo u određenom prostoru i vremenu. To je vrlo konkretno, ali se ne može fiksirati. Jedino što se može fiksirati jest nešto što nije ples. To je paradoks koji se nalazi u biti plesa i treba ga imati na umu dok se njime bavimo.

Zašto uvijek postoji sukob između tvrdnji da li je nešto ples ili nije?

— To je prisutno u Njemačkoj, a koliko vidim i u Hrvatskoj. Mislim da u plesu postoji više nego u drugim umjetnostima najprije zato što je ples specifičan po različitim načinima na koje ga se može percipirati. Također potreban je veći napor u praćenju i razumijevanju plesne umjetnosti jer je ona daleko najslabije prezentirana, ali je istodobno inovacija u plesu u posljednje vrijeme znatno brža. Ples je vrlo živa umjetnost. Opet, za nju je specifično to da ljudi često jednostavno ne prihvaćaju činjenicu da se ples znatno razvio od klasičnoga baleta ili folklora pa i nekih suvremenih formi, da on danas može poprimiti oblike koji su posve novi. Kao što mi je ovih dana rekao gospodin Šparemblek o problemu spajanja klasičnog i modernog baleta: on nije toliko na stilskoj razini, nego je sve u glavi.

Zašto se ples nakon promišljanja sama sebe prije četrdesetak godina, devedesetih, a i danas, ponovno vraća tom problemu?

— Vjerojatno zato što su pitanja ponovno ista ili vrlo slična. Šezdesetih je sve bilo u suprotstavljanju tradicionalnoj ekspresivnosti, naraciji, vizualnim tehnikama, snažnim slikama, a u devedesetima koreografija je ponovno krenula istim putem: ne želimo se baviti tehnikom, pokazivati svoju istreniranost, ne želimo virtuoznost. Željelo se naći nove načine, nove kreativne strukture, imati više svijesti o tome što se radi, radije nego samo nešto producirati.

Magistrirali ste s monografijom o francuskom glumcu i teoretičaru Etienneu Decrouxu. Zbog čega vam je on bio zanimljiv?

— Imao sam priliku tijekom studija upoznati njegovu tehniku i bio sam impresioniran, a i zaintrigiran teorijom. Daljim istraživanjem otkrio sam da u Njemačkoj o njemu ne postoji nikakva literatura. Zapravo mi je zanimljivo bilo koliko se u teoriji bavio vrlo suvremenim i danas aktualnim pitanjima, način na koji je pristupao tijelu, njegovoj vidljivosti, formi, kako ga rabimo, da li je subjektivno ili objektivno, osobno ili neosobno. Nastojim napraviti poveznicu između njegovih razmišljanja i suvremenih stajališta.

Trenutno radite na povijesnom istraživanju. O čemu je riječ?

— Istražujem razdoblje 1930–ih, doba kada je Francuska bila vrlo kreativna na području plesa i plesne teorije, ali je zaboravljeno zbog rata i drugih razloga. Zanimljivo je da u Njemačkoj istovremeno također postoji bavljenje fenomenom plesnoga tijela, ali u posve drukčijim okolnostima. U Njemačkoj je ono bilo obilježeno rasizmom i smrću, a u Francuskoj raznolikošću, individualizmom, humanizmom, ali je uvijek riječ o plesu. Isti fenomeni, čak i umjetnici, u Njemačkoj su se smatrali primjerom rasističke teorije, a u Francuskoj primjerom umjetničke raznolikosti. Čudesno je kako političke i socijalne okolnosti konstruiraju ples.

Na što mislite kada govorite o primarnom plesu?

— Različita su stajališta, ovisno iz koje se struke promatra, o tome gdje počinje ideja plesa povijesno ili organski. Postoji fantazma o takozvanom primarnom plesu, nečem organskom, ritualnom ili što već, o podrijetlu plesa, povijesti plesa i njegovoj evoluciji do danas. Kao što su u 18. stoljeću znanstvenici bili opsjednuti idejom o primarnom jeziku kakav je zajednički svima, a kultura i civilizacija dovele su do različitosti jezika. Imam poteškoća s prihvaćanjem takvih ideja. Riječ je više o ideološkoj nostalgiji nego korisnom alatu, jer sve što imamo ples je koji poznajemo danas i on je važan.

Što se događa, odnosno što vam je važno pri pretvaranju plesa kao fizičkog jezika u tekst?

— Kolegica mi je jednom kazala kako joj radovi nekih koreografa pomažu misliti. Vrlo se lijepo izrazila. Jasno da se ples može istinski doživjeti jedino ako i sam plešeš , ali ono što je meni važno u promišljanju i zapisivanju plesa jest da mi je mnogo stvari jasnije nakon tog procesa. Ples uvijek uspoređuješ s vlastitim iskustvom, interesima, možda i strastima, pa je to ujedno i osoban, ali i vrlo komunikativan proces, jer to radiš kako bi drugima rekao što misliš o nekom plesu. Bit je svega komunikacija.

Što mislite, komu uistinu pripada ples, plesaču ili gledatelju?

— I jednom i drugom, jer ako govorimo o umjetničkom plesu, o izvedbi, ona ponajprije postoji zbog nekoga tko je gleda. To je trenutak razmjene. Kada toga ne bi bilo, plesač ili koreograf ne bi trebao razmišljati o tome što radi, što pokazuje i zašto, je li to što radi razumljivo. Izvedba je trenutak susreta i upravo zato tvrdim da je plesno tijelo moguće definirati kao mjesto jedinstvenog iskustva, sadržaja, transformacije i slobode. Sloboda se sastoji u tome da koreograf predstavi što želi i publika vidi što želi. I tada treba vidjeti gdje se stvari preklapaju. Istovremeno ples ne pripada nikomu jer ga nitko ne može uhvatiti i posjedovati.

Razgovarala Jelena Mihelčić