Matica hrvatska mora se povezati s hrvatskim gospodarstvom

Matica hrvatska mora se povezati s hrvatskim gospodarstvom

Mi danas nemamo pravo Maticu hrvatsku odvojiti od cjeline hrvatske društvene zajednice i dati je u ruke samo izabranom, elitnom dijelu društva. Ona koja je cijelim svojim djelovanjem težila izvrsnosti svojih programa spletom povijesnih okolnosti ukorijenila se u svim slojevima hrvatskoga društva. Elitna je i pučka u isto vrijeme

Ova je godina u Matici hrvatskoj izborna, u lipnju se biraju novi predsjednik, Predsjedništvo i Glavni odbor Matice hrvatske. Kako biste, kao glavni tajnik MH, ocijenili djelovanje i rezultate MH od 2002. do danas? S čime ste osobno zadovoljni, a što bi, pak, moglo biti bolje u Matičinu radu?

— Najvažnija programska djelatnost Matice hrvatske njezina je izdavačka djelatnost, a na tome polju zadržana je i u razdoblju od 2002. zavidna kvaliteta i standardan broj objavljenih naslova. To nije bilo lako postići, ponajprije zbog strahovita udara novinskog izdavaštva, koje je zahvaljujući kontroli stotinu puta jače prodajne mreže u potpunosti razbilo ionako slabu mrežu knjižara u Hrvatskoj. Naše natjecanje s novinskim izdavačima u pravom je smislu borba Davida i Golijata i pravo je čudo što je Matica hrvatska — a i drugi nakladnici — opstala kao izdavač. Vjerujem da je pred nama lakše vrijeme, naime, i novinski izdavači u neku su ruku iscrpli svoje programe, a nakladništvo Matice hrvatske, koje — osim biblioteke Stoljeća hrvatske književnosti, čiji je glavni urednik akademik Vlatko Pavletić — osmišljava i vodi naša glavna urednica Jelena Hekman, kvalitetom će pronaći lakši put do korisnika. Za Maticu hrvatsku također je važno što je zadržala stabilnost i u izdavanju novina »Vijenac« i časopisa »Kolo« i »Hrvatska revija«, čijom kvalitetom možemo biti zadovoljni i koji redovito izlaze. Jasno, pitanje njihove prodaje drugo je pitanje, ali činimo sve što možemo na njihovoj što boljoj distribuciji. Druga važna programska djelatnost Matice hrvatske organiziranje je kulturnih i znanstvenih manifestacija. Dovršetkom nove dvorane 2002. u Središnjici Matice hrvatske započeo je vrlo bogat program gotovo svakodnevnih događanja, koji se odlikuje kvalitetom i raznovrsnošću. Osim tradicionalnih programa kao što su stručna predavanja, tribine i okrugli stolovi na kojima se okupljaju filozofi, prirodoslovci, medicinari, etnolozi, arheolozi, književnici, povjesničari, u Maticu hrvatsku uselio se i glazbeni život. Njega čine ciklus Mladi glazbenici u Matici hrvatskoj i Glazbena slušaonica. Također, 2005. Matica hrvatska prvi put je postala suorganizator Muzičkog biennala. Programima Središnjice treba pridodati i brojne objavljene knjige i manifestacije ogranaka Matice hrvatske, koji često dosežu i nacionalnu razinu vrijednosti. S druge strane, u Matici hrvatskoj najnezadovoljniji sam činjenicom da nismo uspjeli pronaći dodatna financijska sredstva za proširenje programa. Imamo niz ideja koje ne možemo započeti, imamo brojne članove koji predlažu različite sadržaje, a mi ih zbog relativnoga financijskog siromaštva u kojem živimo ne možemo pokrenuti. Također, najčešće ne možemo izaći ususret molbama ogranaka u kojima traže pomoć za ostvarenje važnih projekata. Glavni uzrok za financijsku stagnaciju Matice hrvatske leži u neuspješnosti našega povezivanja s hrvatskim gospodarskim čimbenicima. Nismo se dovoljno potrudili hrvatske gospodarstvenike uvjeriti u to da je ulaganje u kulturu dobra investicija kao i ulaganje u sport. U prostorije Matice hrvatske, naime, godišnje dođe više posjetitelja nego na utakmice Cibone, pa čak je i Dinamo imao susreta koje je na tribinama Maksimira promatralo jedva stotinjak ljudi. Usprkos tomu, hrvatsko gospodarstvo (čak i državna poduzeća kao HEP) u sport ulažu milijune, a u kulturu minimalno ili ništa. Jasno, preduvjet za promjenu toga odnosa veći je prostor za kulturne programe u medijima. Tek će tada gospodarstvenici, vežući ga uz vlastitu promociju, ulaganje u kulturu prepoznati kao svoj interes. Što se tiče pronalaženja sponzora–pojedinaca ostali smo, nažalost, samo na imenu našeg prezaslužnoga člana iz Trsta Mate Vekića, kojem i u ovoj prigodi zahvaljujem na dragocjenoj pomoći. Sve u svemu, vodstvo Matice hrvatske na čelu s predsjednikom Igorom Zidićem u proteklom je mandatu učinilo mnogo, ali ništa manje posla nije ni pred vodstvom koje će Maticu hrvatsku voditi nakon lipanjske Glavne skupštine.

Hoćete li se na skorašnjim izborima ponovno kandidirati za mjesto glavnoga tajnika Matice hrvatske, i što bi bio program vašega djelovanja ako biste bili izabrani na to važno mjesto u upravnoj strukturi MH?

— Kandidacijski postupak za Glavnu skupštinu započet će idućih dana pa je sada još prerano govoriti o kandidatima. No, ako me neko od tijela Matice hrvatske ponovno kandidira za glavnog tajnika, sa zadovoljstvom ću prihvatiti tu kandidaturu, kao što i ovaj mandat obavljam svjestan odgovornosti koju tako visoka dužnost u najstarijoj hrvatskoj kulturnoj ustanovi donosi. Tko god bio glavni tajnik Matice hrvatske, on mora provoditi njezin program i u skladu s Pravilima Matice hrvatske voditi i nadzirati njezin ustroj i poslovanje; brinuti se o urednom djelovanju svih upravnih tijela, djelovati na njezinu unutarnjem učvršćivanju i izgradnji, čuvati i razvijati njezin društveni status, povezivati u jedinstvenu cjelinu Središnjicu i ogranke, brinuti se o razvoju svih ogranaka, jačati profesionalni kadar na svim razinama, čuvati imovinu (ovih dana započinjemo akciju prikupljanja sredstava za obnovu pročelja naše palače), osigurati materijalne uvjete za uredno poslovanje, raditi s medijima...

Nerijetko se u javnosti može čuti kako je Matica hrvatska konzervativna i zastarjela ustanova, kako je nedovoljno okrenuta budućnosti i odveć zagledana u prošlost. Što mislite o tome?

— Ako riječ konzervativna ne shvaćamo u iskrivljenu značenju natražnjačke, retrogradne snage, nemam ništa protiv toga da Matica hrvatska bude ocijenjena konzervativnom u smislu onoga tko štiti nacionalnu tradiciju i identitet i brine se o njima. Pa zar nije svijet pun konzervativnih političkih stranaka koje uspješno vode svoje nacije i u ovo suvremeno doba? Ako netko, međutim, tvrdi da je Matica hrvatska zastarjela ustanova, taj ne poznaje njezin današnji program. Na svim njezinim razinama danas se provode suvremeni, moderni programi. Od 1990. u svojim knjigama, novinama i časopisima objavila je djela više desetaka hrvatskih suvremenih književnika, svake godine u njezinoj galeriji radove izlaže desetak suvremenih likovnih umjetnika, izvodi se glazba hrvatskih i svjetskih suvremenih autora (može li se zamisliti moderniji program od Muzičkog biennala?), znanstvenici najšireg spektra predstavljaju najnovija znanstvena dostignuća... Je li činjenica da ćemo u ovoj i idućoj godini objaviti novi prijevod kompletnih djela Williama Shakespearea dokaz zastarjelosti ili modernosti ustanove? Osim toga, već osam godina ulažemo mnogo energije i vremena u kreiranje naših web–stranica, koje su po priznanju mnogih u svakom pogledu primjereno uređene i nisu samo naš moderni komunikacijski kanal s građanima nego i najveće vrelo podataka o djelatnosti Matice hrvatske u povijesti. Praktički svatko danas se u to može lako uvjeriti i iz naslonjača u svojem domu. Prema tome, tvrdnje o zastarjelosti Matice hrvatske odbacujem u potpunosti.

Koliko danas Matica hrvatska ima aktivnih članova, i koji postotak od toga broja čine osobe mlađe od četrdeset godina? Kako uopće Maticu hrvatsku približiti mlađim naraštajima? Okupljaju li se jedino u »Vijencu« mladi ljudi oko Matičina programa i projekata?

— Matica hrvatska imala je u 2005. 2441 redovitog člana koji su za tu godinu ispunili obvezu plaćanja članarine. Među njima je broj onih koji su mlađi od četrdeset svakako manji od onih koji su stariji i svi ćemo se brzo složiti s time da to nije najbolje. Nitko ipak ne bi smio dovoditi u pitanje zasluge članova koji su u Matici hrvatskoj djelovali u velikom razdoblju hrvatskoga proljeća, doživjeli zbog toga političke osude, bili zatvarani, otpuštani s posla i maltretirani na druge načine, a onda početkom devedesetih obnovili rad Matice hrvatske u Središnjici i brojnim ograncima. Jasno da je njihov broj relativno velik i mi možemo biti samo ponosni na to da i danas djeluju u okviru Matice hrvatske. Put, pak, za približavanje Matice hrvatske mlađim naraštajima nije lak ni jednostavan, ali se na tome već dulje sasvim konkretno i radi. Kao primjer izdvojio bih ciklus Mladi glazbenici u Matici hrvatskoj, koji su osmislili Goran Končar i Danijel Marušić, a vodi ga umjetnički voditelj Goran Končar. Svake godine izabire se dvanaest najboljih kandidata, koji u našoj dvorani dobivaju priliku održati svoj prvi pravi koncert, a uvjet za nastup osvajanje je neke državne ili međunarodne nagrade. Sve koncerte snima Hrvatski radio te ih emitira na Trećem programu, što je tim mladim ljudima veliki poticaj na početku njihovih glazbenih karijera. Naši najdarovitiji mladi glazbenici, kao što je klarinetist Ante Krpan, već su diplomirali na Muzičkoj akademiji (on je stigao i na postdiplomski studij u Francuskoj), a da u Hrvatskoj nisu imali priliku održati nijedan samostalni koncert. Neshvatljivo, ali istinito. Većina njih financira se samostalno, a ovi koncerti prva su im ozbiljna referencija za razgovor s mogućim sponzorima, što cijelom programu daje još veću važnost. Ovo što smo omogućili mladim glazbenicima pružit ćemo, na istim načelima, i drugim mladim ljudima. Ne okuplja u Matici hrvatskoj samo »Vijenac« mlade ljude. Glavna urednica Jelena Hekman u tajništvu za nakladništvo okupila je četvero mladih postdiplomanata na poslovima lektoriranja rukopisa. Još više mladih djeluje u uredništvu Stoljeća hrvatske književnosti. Informatičku službu također čine mladi ljudi. Ističem još i da su gotovo svi likovni umjetnici koji su prošlih godina izlagali u Galeriji Matice hrvatske pripadnici mlađe generacije. Matičino je članstvo različite dobne i obrazovne strukture. Praktički, svatko tko želi i tko je spreman platiti godišnju članarinu od 240 kn, a punoljetan je i, kako kažu Pravila Matice hrvatske, »poslovno je sposoban«, može postati Matičin član.

Smatrate li da bi Matica morala pooštriti kriterije za primanje novih članova i koji bi to, prema vašem mišljenju, bili odlučni kriteriji? Što mislite o uvjetu da član MH mora biti visokoobrazovan, tj. da ima višu školu ili fakultet?

— U proteklim godinama u Matici hrvatskoj nije zabilježena ozbiljnija inicijativa koja bi išla prema postavljanju ograničenja za upis. Analizirajući povijest Matice hrvatske brzo se može doći do zaključka zašto je tako. Ona naime u prošlosti nije bila samo i isključivo elitna znanstvena i kulturna ustanova, nego je u šezdesetim i početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća imala i oznake političkoga pokreta, neke vrste, i to uvjetno rečeno, opozicijske političke stranke. Jasna politička određenja o samosvojnosti hrvatskoga naroda i masovni skupovi građana u Maticu hrvatsku tada su privukli širok sloj građana kojima je politička aktivnost izvan Saveza komunista bila zabranjena. Bogata nakladnička djelatnost također je uzrokovala potporu širega sloja građana. Prema tome, mi danas nemamo pravo Maticu hrvatsku odvojiti od cjeline hrvatske društvene zajednice i dati je u ruke samo izabranom, elitnom dijelu društva. Ona koja je cijelim svojim djelovanjem težila izvrsnosti svojih programa spletom povijesnih okolnosti ukorijenila se u svim slojevima hrvatskoga društva. Elitna je i pučka u isto vrijeme. Nakladni zavod Matice hrvatske pred konačnim je ukidanjem. Dvojica posljednjih direktora, Hrvoje Božičević i Niko Vidović, financijski su ga iscijedila i uređivački upropastila. Uprava MH nakon odlaska Nike Vidovića u Studentski centar nije našla snage ni ideja da ponovno postavi NZMH na noge.

Je li se mogla spasiti ta nekad ugledna nakladnička kuća, jedna od najboljih u Hrvatskoj? Je li Matica hrvatska, prema vašem mišljenju, učinila doista sve da spasi NZMH? Stječe se dojam da NZMH jednostavno nije više bio potreban Matici hrvatskoj.

— Prije svega treba jasno reći da NZMH nije kulturna ustanova, nego trgovačko društvo, koje ima samo jedan uvjet i svrhu postojanja, a to je ostvarivanje prihoda, koji mora biti veći od rashoda. Ono, dakle, mora zarađivati, a to se u slučaju NZMH ne događa već više od deset godina. Ugled koji je kuća u prošlosti imala kao izdavač također je već davno izgubljen, što je neizbježno dovelo do odluke da se njezin nakladnički program ukine. Nadalje, NZMH je u potpunosti zakazao kao distributer knjiga Matice hrvatske, tako da smo i te poslove morali prebaciti na ionako preopterećeno tajništvo. Nitko izvana nije mogao spasiti NZMH, nego samo ljudi koji su ga vodili i radili u njemu, a oni to nisu učinili. Svjesno svih tih činjenica Predsjedništvo Matice hrvatske do 15. ožujka 2006. donijet će potrebne odluke o sudbini NZMH. Matica hrvatska tijekom bogate povijesti, a ove je godine 164. godina Matičina postojanja, brinula se osobito o hrvatskom jeziku. Uskoro bi se u izdanju MH trebao pojaviti pravopis hrvatskoga jezika koji su sastavili mlađi jezični stručnjaci.

Možete li nam nešto reći o tome Matičinu projektu, zašto se MH odlučila na svoj pravopis, i kako će se on uklopiti u današnju, čini se nikad kaotičniju, sliku hrvatske pravopisne i jezične kulture?

— Sa zadovoljstvom mogu reći da su nam prije nekoliko dana pisci Hrvatskoga pravopisa Matice hrvatske Lada Badurina, Krešimir Mićanović i Ivan Marković predali završeni rukopis, koji će prvi pročitati članovi Pravopisnoga povjerenstva Matice hrvatske. Vjerujem da će taj postupak završiti brzo i da ćemo u ovoj godini hrvatskoj javnosti moći predstaviti pravopis koji će razriješiti dugogodišnji pravopisni nered u Hrvatskoj. Ovaj projekt Matice hrvatske ne bi bio potreban da su dvije suprotstavljene pravopisne skupine našle načine pomiriti svoja različita stajališta. To se, nažalost, nije dogodilo, već su se nesporazumi stalno umnožavali i pojačavali, tako da je danas dogovor dviju strana dalje nego ikad. Zbog toga je Matica hrvatska procijenila da kao nacionalna institucija treba problem riješiti nuđenjem vlastitog rješenja, i to angažiranjem mladih stručnjaka što manje opterećenih nagomilanim nesporazumima. Uspjeh projekta ocijenit će stručnjaci, a o njegovoj široj prihvatljivosti svoje će reći predstavnici drugih nacionalnih ustanova, sveučilišta, medija... Uvjereni smo u njegov uspjeh jer se već sada može reći da će korisnici u njemu pronaći mnogo toga što je dosad bilo neopisano. Opsežnije i detaljnije no u postojećim priručnicima razrađena su pitanja pisanja velikog i malog početnog slova, sastavljeno i nesastavljeno pisanje te interpunkcijski znakovi. Također, posebna je pozornost posvećena pisanju i pravilima prilagodbe riječi iz više od četrdeset jezika, a priloženi su i posebni dodaci s praktičnim podacima važnima za opću kulturu i pismenost.

Je li velik broj ogranaka Matice hrvatske (više od stotinu) postao balast koji ometa djelovanje Matice kao cjeline? Mnogi djelovanje ogranaka doživljuju kao anakrono prosvjetiteljstvo, a izdanja ogranaka nerijetko ne zadovoljavaju ni obradom sadržaja ni grafičkim izgledom. Što bi trebalo mijenjati da razgranata mreža ogranaka postiže kvalitetnije rezultate, odnosno da njihova veza sa Središnjicom bude djelotvornija?

— Na ogranke ne gledam kao na balast Matice hrvatske, nego kao na našu stalnu obvezu u izgradnji njihovih programa. Mnogi naši ogranci u svojim su gradovima i općinama nezaobilazni, ponegdje i jedini, organizmi koji se bave kulturnim životom. Kako se onda može postavljati pitanje opravdanosti njihova postojanja? Tko bi obavljao njihove zadaće kada ih ne bi bilo? Koja je alternativa našim ograncima koji djeluju u kulturno opustošenim krajevima Hrvatske? Naši ogranci od 1990. objavili su više od tri tisuće naslova. Ako svi naslovi u sadržajnom i grafičkom smislu i nisu prvorazredni, nikako nemamo pravo dovoditi u pitanje opravdanost postojanja ogranaka, nego se trebamo posvetiti nastojanju da njihova izdanja budu što bolja. Čitatelji »Vijenca« u svakom se broju mogu uvjeriti u zavidnu razinu pojedinih izdanja ogranaka, jer se prikazi o njima objavljuju redovito.

Jeste li zadovoljni prisutnošću i predstavljanjem Matice hrvatske i njezina djelovanja u hrvatskim medijima? Znamo da je s predstavnicima Hrvatske televizije dogovoreno pomnije praćenje Matičine djelatnosti… ali, čini se, ništa od toga. Pojedine dnevne novine, poput »Jutarnjeg lista«, izrazito su nesklone Matici hrvatskoj. Zašto je tomu tako? Komu smeta Matica hrvatska?

— Komercijalnim medijima nemam što prigovoriti, njima je najvažniji profit, a prema programima kakav je program Matice hrvatske nemaju nikakve formalne obveze. Možda bi se ipak mogli upitati ne obvezuje li ih činjenica da zaradu ostvaruju novcem hrvatskih građana na to da tim istim građanima pruže potpunu sliku hrvatskoga društva, a u nju neprijeporno pripada i kultura. Druga je pak stvar s medijima kao što su Hrvatska radiotelevizija i »Vjesnik«. Problem s Hrvatskom radiotelevizijom nije u postojanju nekog animoziteta prema Matici hrvatskoj, nego u činjenici što je u borbi za gledatelje s komercijalnim televizijama zapostavila kulturni, znanstveni i obrazovni program uopće. Mi možemo razumjeti ambiciju vodstva HRT–a da budu gledaniji od komercijalnih televizija, ali se ne možemo složiti s time da zbog toga budu izbrisani programi kojima se treba čuvati i graditi hrvatski nacionalni i kulturni identitet — što je i zakonska obveza HRT–a. Ako za proizvodnju jednoga reality–showa HRT može potrošiti 5,6 milijuna kuna, zar za praćenje kulturnih programa ne bi mogla kupiti još jednu kameru? Najčešći je, naime, odgovor kad ih pozivamo na naše programe taj da nemaju slobodne kamere. Naši prigovori na takav odnos HRT–a prema kulturi dobivaju na težini i zbog činjenice da se najveći postotak građana informira jedino putem televizije, pa je blizu istine tvrdnja da ako ne postojite na televiziji uopće ne postojite. Vodstvo HRT–a o tim je problemima jednom već razgovaralo s nama, a već smo dogovorili i termin sljedećega sastanka, čime pokazuju da su spremni saslušati naše argumente, a, nadam se, neke od njih i prihvatiti.

Drukčiji je problem s »Vjesnikom«. Te su novine u vlasništvu Vlade Republike Hrvatske, koja ih novcem hrvatskih poreznih obveznika obilno financira. Samo jedna prošlogodišnja financijska Vladina intervencija »Vjesniku« iznosila je više od trideset milijuna kuna. Zbog toga i kao građani i kao vodstvo Matice hrvatske imamo pravo komentirati uređivačku politiku »Vjesnika«. Za razliku od HRT–a »Vjesnik« kulturi posvjećuje sasvim pristojan prostor, dok nacionalnu instituciju kao što je Matica hrvatska u potpunosti marginalizira. »Vjesnikovo« uredništvo kulture kao da djeluje pod sloganom Zaustavimo Maticu hrvatsku. Na primjer, ako »Vjesnik« posvećuje pune tri stranice nakladničkim planovima hrvatskih izdavača u 2006, a Maticu hrvatsku i ne upita što će ove godine objaviti, jasno je da je riječ o pokušaju njezine eliminacije iz hrvatskoga kulturnog prostora. A među anketirane izdavače nismo uvršteni jer su u »Vjesniku« znali da se među našim autorima nalaze imena kao što su Radoslav Katičić, Milivoj Solar, Viktor Žmegač, Aleksandar Stipčević, Pavao Pavličić, Slobodan Prosperov Novak, Petar Šegedin, Tin Ujević... Objavljivanjem tih imena karakter našega programa bio bi otkriven, a to, jasno, »Vjesnik« hrvatskoj javnosti mora sakriti. Mi ne tvrdimo da smo najbolji ili najveći izdavač, ali svatko tko se bavi knjigom u Hrvatskoj zna da se naš nakladnički program ne može zaobići.

U javnosti se već od polovice prošle godine govorilo o mogućnosti da u ovoj godini Matica hrvatska iz državnoga proračuna ne dobije ni kune za svoje redovite djelatnosti, tek manja sredstva za pojedine prijavljene projekte. Petnaest godina nakon svoje obnove, nakon poznate povijesne sudbine, Matica hrvatska tako bi se u samostalnoj hrvatskoj državi našla u vrlo nezavidnu položaju, gotovo pred zatvaranjem vrata. To se ipak neće dogoditi, barem ne u dogledno vrijeme.

— Pojedini Vladini službenici ozbiljno su, ali bez znanja ministara, razmatrali mogućnost da se Matica hrvatska briše iz državnog proračuna te da joj se pomaže samo takozvanim programskim financiranjem. Da se to dogodilo, Matica hrvatska morala bi prestati objavljivati časopise i novine, imala bi novca za tiskanje simboličnog broja knjiga, a i druge djelatnosti bile bi svedene na minimum. U razgovorima s njima tumačili su nam da do toga mora doći jer moderni državni proračuni ne poznaju financiranje takvih institucija kao što je Matica hrvatska. Naš je argument bio da upravo moderne države potpomažu ustanove koje se brinu o nacionalnom i kulturnom identitetu, pa tako Njemačka ima Goetheov institut, Velika Britanija British Council, Francuska Francuski institut, Austrija Austrijski kulturni forum... Kako to da te članice Europske Unije mogu financirati svoje kulturne institucije, a Hrvatska, navodno, mora provesti modernizaciju Državnoga proračuna kojom briše Maticu hrvatsku? Ako se od nas zahtijeva primjena europskih normi, valjda su to norme koje vrijede Europi. Pretpostavljam da je netko htio biti moderniji od Europe, ali, na sreću, mjerodavni ministri i vodstvo Hrvatskoga sabora razumiju da se tradicija Hrvatske i Europe i u ovome slučaju poklapaju, pa je tako Matica hrvatska sačuvala svoj položaj u Državnom proračunu.

S obzirom na povijesno i kulturno značenje Matice hrvatske, postoji li mogućnost da Matica u pogledu financiranja dobije status sličan Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti, odnosno da sredstva iz Državnog proračuna dobiva neposredno kao njezina posebna stavka, a ne kako je to sada — iz sredstava Ministarstva kulture?

— Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti društveni, a i položaj u Državnom proračunu osigurava Zakon o HAZU. Država je tim zakonom HAZU priznala posebnosti nastale povijesnim razvojem, osigurala joj trajno financiranje i obvezala je jedino na podnošenje godišnjih izvješća Hrvatskom saboru. Zakon koji bi Maticu hrvatsku stavio u sličan položaj i ne bi zadirao u njezinu strukturu organiziranja i upravljanja bio bi dobro rješenje. U proteklom razdoblju u Matici hrvatskoj vladao je određeni strah da bi je Zakon mogao staviti pod prevelik državni utjecaj i da bi mogla izgubiti dio samostalnosti, no, moje je uvjerenje da se u današnjim okolnostima s predstavnicima državne uprave može postići zajedničko stajalište o donošenju tako važna akta. Prije svega, raspravu o tome trebali bismo provesti na upravnim tijelima Matice hrvatske.

Ima li Matica hrvatska utvrđena stajališta oko ulaska Republike Hrvatske u Europsku Uniju?

— Matica hrvatska dosad ni na jednom upravnom tijelu nije pokrenula raspravu o tim pitanjima te, prema tome, nema službenoga stajališta o pitanju ulaska Hrvatske u Europsku Uniju. To se može ocijeniti i propustom, ali s obzirom na to da će pregovori o ulasku trajati još nekoliko godina, ima dovoljno vremena za razmatranje toga važnoga pitanja. Matica hrvatska svakako treba biti zainteresirana za dio pregovora koji se odnose na područja kulture, znanosti i brazovanja, a posebno treba bdjeti nad sudbinom hrvatskoga jezika u takvoj velikoj zajednici država. Rasprava o svim tima pitanjima može mnogo koristiti, a najviše hrvatskim građanima, koji će uz bolju upućenost na referendumu o ulasku Hrvatske u Europsku Uniju lakše donijeti ipravnu odluku. Hrvatski narod danas se nalazi na križanju na kojem treba odabrati put u budućnost, kao što se već i nalazio više puta u povijesti. No, prvi put odluku će moći donijeti samostalno, bez pritisaka moćnih sila i bez straha od nestanka ili asimilacije. Također, sve nam je o asocijaciji u koju ćemo, eventualno, ući, manje–više poznato, a pregovori koje s njima vodimo traju dovoljno dugo da za sebe izborimo najbolja od postojećih rješenja. Dakle, okolnosti u kojima se pregovara nemaju slabe strane, za razliku od situacije nakon završetka Prvoga svjetskog rata, kada smo bježeći od nevolje sa Zapada upali u drugu — i to bez izražene narodne volje, političkom diverzijom skupine na čelu sa Svetozarom Pribićevićem, koji je ispunjavajući želje centra srpskoga imperijalizma, izigravši odluke i naputke Hrvatskoga sabora, Hrvatsku ugurao u neželjen oblik asocijacije — iz koje smo se uz najteže moguće žrtve izvukli tek nedavno. Građani Hrvatske znat će ocijeniti jesu li za pozitivan odgovor na upit o ulasku u Europsku Uniju dovoljne činjenice da se u svim državama koje su u Uniju ušle ipak bolje živi, da ni jedna od država nema namjere izaći iz Unije, da su u njoj praktički sve europske države (ako se složimo da je Švicarska svjetski specifikum i da je Norveška, osim formalno, u Uniju integrirana na svim najvažnijim područjima) te da i narodi i države manje od Hrvatske u njoj egzistiraju bez straha od gubitka identiteta. Ako sve to nije dovoljno, još na referendumu možemo zaokružiti ne.

Razgovarao Ivica Matičević