Malograđanska sreća

Malograđanska sreća

Matthias Zschokke, Novi susjed, Durieux, Zagreb, 2005.

Dugogodišnja berlinska adresa švicarskoga pisca i filmaša Matthiasa Zschokkea nema važnost samo u njegovim osobnim dokumentima — Berlin je također trajno upisan u njegove pripovijesti, u kojima ima povlašteno mjesto izvora piščeva nadahnuća i čiji prikaz postaje zrcalom duha vremena.

Svakodnevica grada

Zschokkeovo je područje rada svakodnevica grada čije postojanje obilježuje neprestana usmjerenost budućnosti, unutar koje sveprisutna težnja savršenstvu nikomu ne dopušta sumnju u uložene napore za bolje sutra. No, nešto s tim pogledom u bolju budućnost nije u redu. S jedne strane, entuzijazam i optimizam kao jedino legitimno stanje duha ulaze u sve pore grada u kojem se od izrazite težnje za popravljanjem nesavršenstava sadašnjosti zaboravlja živjeti, pa grad ostaje vječnim predgrađem koje živi u galopirajućem samorastakanju, jer sve postojeće biva označeno kao sporedno u odnosu na ono što jednom tek treba biti. S druge strane, vizija savršenoga života kojem svi teže oblikovana je putem stereotipa, koji bilo kakav drukčiji pogled ili težnju čine neprimjerenima. U tu se sliku savršeno uklapa društveni sloj koji postaje temeljnom Zschokkeovom preokupacijom — njegovi su likovi malograđani koji, vođeni klišejiziranom predodžbom sreće, svu energiju ulažu u ostvarivanje krivih ciljeva i čija životna putanja prolazi mimo bitnog u ljudskome životu. Zapravo, Zchokke piše o sreći, koja postaje provodnim motivom tih vrlo raznoliko oblikovanih tekstova. On piše upravo o sklonosti ljudi da ovaj, i inače teško odrediv pojam, sagledavaju kroz posve krive parametre.

Svježa kreacija

No, umjesto odgovora na pitanje što ona jest, Zschokke nam radije piše o tome što sreća nije, suočavajući nas u svojim pripovijestima s besciljnošću upravo onih života u kojima su takozvani ciljevi postignuti: status, titule, bogatstvo, ugodni interijeri i savršene bračne zajednice u Zschokkeovim se rečenicama rasplinjuju kao mjehuri od sapunice, pogođeni lucidnim komentarima iza kojih ostaje osjećaj besmislenosti svega oko čega se u našoj svakodnevici toliko uporno trudimo. Puninom zapažanja Zschokke ukazuje na prazninu sveopće hinjene ležernosti življenja, u kojoj, uvjereni u ispravnost svojeg izbora, spremno prihvaćamo uloge, a iza paravana — divno uređenih života s »košuljicama, hlačicama, nalijepljenim bradicama, drvcima, suncobrančićima, stambenim blokićima i čežnjom za balkončićima« zapravo »hrabro čuvamo za sebe slutnju da taj život nije pravi«, trudeći se što više zanemariti činjenicu da se ispod svega događa zaborav bitnoga. Te će misli biti oblikovane izrazito svježom kreacijom, stilom koji dopušta igri da se rasplamsa među tvrdnjama i rečenicama, rezultirajući najneobičnijim asocijacijama i gotovo nadrealnim prizorima. Za njega gotovo sve može postati motivom za priču, koja se pak rijetko drži bilo kakva predvidljiva tijeka ili okvira (pa je možda zgodnije govoriti o zapisima nego o klasičnim pripovijestima) — Zschokke maštovitošću neprestano migolji logici i književnim pravilima, koja se ovdje odražavaju kao u iskrivljenu zrcalu — književna je materija prisutna, ali njezini su dijelovi iščašeni i zahtijevaju koncentraciju kako bismo ih doživjeli kao cjelinu, no valja napomenuti da nas Zschokke neobičnošću nerijetko i dobro zabavlja.

Razumijevanje za slabosti

Tako tekstovima defilira niz iznimnih likova, kao, primjerice, Frajburžanin kojega ljudi prihvaćaju tek kada izgubi »sumnjivu svježinu puti«, a smisao života pronađe u prevođenju svega na jezik novca koji mu omogućava sreću: život u stanu s centralnim grijanjem od kojega ga peku oči, ili pak izvrstan Baltz, činovnik s ostvarenim životnim snom temeljenim na pomno isplaniranu putu do sreće koja se urušava onoga trena kada se njegova vizija sudari s osjećajima ljudi oko njega. Hiperbolizirajući svakodnevicu, ismijavajući i parodirajući tipične životne situacije, ponegdje natežući njihovu komičnost do ruba puknuća (pripovijest Novi susjed), Zschokke u njih smješta svoje likove tražeći ono što se nalazi duboko ukorijenjeno u njihovoj svijesti, iz koje na vidjelo iznosi predrasude, strahove, navike, sumnje i kompromise. No, Zschokke im ipak ne prilazi s pozicije ciničnoga promatrača, njegovi »junaci u godinama u kojima su već neizbježno ukaljani« u svome piscu ne nalaze autoritet koji ih s podsmijehom raskrinkava u njihovim slabostima. On ima razumijevanja za te slabosti, jer one proizlaze iz svijeta u kojem i sam živi. Stoga su njegove pripovijesti neobičan spoj satire, humora i melankolije, koji, u različitu intenzitetu i varijacijama, izmjenjuju mjesta.

Jesen i proljeće

No, pozicija pisca u njegovu svijetu i ne može biti nadređena, jer ni književnost (druga važna tema Zschkkeove proze) nije pošteđena spomenute praznine i banalnosti. Smatrajući kako i umjetničku sferu prati »međusobno osnaživanje u neznanju«, Zschokke duboko sumnja u današnju književnost, u kojoj se pisci češće bave naklapanjima o aktualnim pitanjima koja ih se ne tiču nego da kao »dobri duhovi« društva samozatajno istražuju ono manje očigledno. On sumnja i u potrebe čitatelja, pa tako predlaže svom nakladniku da financira samo njegovu igru, ali da se ne trudi ulaziti u rizik izdavanja tekstova s kojima »nikoga ne treba zamarati«. Situaciju u kojoj sve u književnosti funkcionira prema marketinškim pravilima sjajno opisuje tekst o »jesenskim raskošnim primjercima« — izdanjima koja se po diktatu trenda mora pročitati, naspram »mršavih ožujskih komadića«, knjiga koje prolaze posve nezapaženo, ali im se u trenutku zasićenosti hitovima »s najboljih polica« ponovno okrećemo, i koje nam u nekoliko sati čitanja mogu stvoriti, u suvremenoj umjetnosti tako prezren, osjećaj ispunjenja i osobne sreće.

Čitati, a ne konzumirati

Kao i u drugim stvarima, i ovdje se bitno, sugerira Zschokke, nalazi mimo blistavih izloga u kojima se piščeva igra »degradira u predigru«. Možda tu leži razlog što i ova knjiga nije zauzela najbolje pozicije u hrvatskim knjižarama i na literarnim top-listama — Zschokkeovo štivo nije pitko, ono je neobično, zaigrano i zabavno, ali traži i čitateljev angažman, te užitak pruža onomu tko je spreman čitati tekst, a ne konzumirati ga.

Ljubica Anđelković