MAKSOVIH 85 LJETA

Brojne će se generacije zagrebačkih plesača Maksa Johana prisjetiti kao voditelja i člana orkestra koji je godinama nastupao u Tucmanu

Poštovanje tradicije trebalo bi biti civilizacijski domet koji se počinje njegovati u obitelji, a poslije i u školi. U brojnim smo segmentima, nažalost, pod teško prihvatljivom parolom da na prošlost valja zaboraviti i okrenuti se budućnosti, skloni neke vrijednosti vlastite tradicije pa i povijesti zaboraviti, ili pak za njih u svijesti nekih novih naraštaja naprosto nema mjesta. Nije ni naš jazz baš izuzet iz takvih razmišljanja, pa sam tako nedavno iz usta nekih naših, više i ne tako mladih glazbenika jazza čuo da, primjerice, ne znaju tko su bili Ozren Depolo ili Marijan Domić, donedavna još perjanice našega jazza. No nije samo to razlogom sadržaja ove rubrike, u kojoj podsjećam na 85 godina života našega veterana jazza i plesne glazbe, klarinetista, alt– i bariton–saksofonista Maksa Johana. Već bi same te respektabilne godine trebale biti povodom za prisjećanje, a kad su još najuže povezane s glazbom, u ovom slučaju i s jazzom, morale bi podsjetiti naše mlađe džeziste, a možda i one koji to po profilu i nisu, na neke važne osobe iz naše glazbene povjiesti. Rođeni Mariborčanin, Maks Johan s bratom je Miroslavom počeo najprije s učenjem violine, studij koje će poslije nastaviti na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Kad je u nas kasnih tridesetih godina prošloga stoljeća i kod glazbenika jazza i publike zavladalo oduševljenje swingom, i kad su uoči Drugoga svjetskog rata pod utjecajima američkih glazbenih filmova s klarinetistima Artiejem Shawom i Bennyjem Goodmanom brojni naši mladići, poput Bojana Hohnjeca, braće Ščukanec, Zlatka Dukića i drugih, posegnuli za tim instrumentom, Maks Johan bio je jedan od njih, iako se u početku odlučio za trubu. Tako je trubač postao njegov brat Miroslav, s kojim će Maks poslije dijeliti mnoge angažmane. Ni činjenica što su braća stanovala kat iznad prvoga legendarnog zagrebačkog jazz–kluba Devils u Boškovićevoj ulici nije bila bez utjecaja, pa će Maks tako i zasvirati u istoimenom jazz–orkestru. Maks i Fritz, kako su Miroslava zvali, osnovat će ubrzo i jazz–orkestar pod zajedničkim imenom, Orkestar braće Johan, koji je uz tadašnje inačice, orkestre Johnnyja Remenara i Mlade Devilase, potkraj četrdesetih godina bio vrlo važan big band. Na glasovitu natjecanju zagrebačkih big bandova održanu u Smaragdnoj dvorani zagrebačkoga hotela Esplanade, Orkestar braće Johan zauzeo je treće mjesto i potom požurio na koncert u Hrvatski glazbeni zavod. Braća Johan nastavila su svirati na terasi zagrebačkoga Kola, da bi potom osnovala i big band u punom sastavu, koji je zbog ratnih prilika svirao bez publike u Ilici, u prostoru znanog učitelja plesa Tucića. Nakon završetka rata Maks Johan svira u malom jazz–sastavu, a 1958. snima s vlastitim kvintetom tradicionalnog jazza, zabilježenim i na LP–ploči Jazz u Hrvatskoj na nosačima zvuka 1938 — 1960. autora ovih redaka. Do 1965. povremen je, a od te je godine pa sve do umirovljenja Maks Johan kao bariton–saksofonist stalni član Big banda Radiotelevizije Zagreb. Nakon odlaska u mirovinu još je dvije godine svirao na tom mjestu. Uza sve to, brojne će se generacije zagrebačkih plesača, posjetitelja popularnoga Tucmana, Maksa Johana prisjetiti kao voditelja i člana orkestra koji je godinama nastupao u tom popularnom zagrebačkom plesnjaku. Taj će orkestar u formaciji takozvanoga smanjenog big banda nastupati poslije i na ljetnim plesnim večerima na igralištu sportskoga kluba Lokomotiva, a poslije i na Katarinskom trgu. U tim okrestrima svirali su mnogi manje ili više poznati zagrebački džezisti, pa je i to jedan od dobrih razloga da se u ovom trenutku prisjetimo Maksovih 85 ljeta.