Ljepota prolaznosti

Ljepota prolaznosti

Dražen Lapić, Tomislav Rastić, Walter, Željko Jelenski, Lonjsko polje: Voda u oblacima, Foto Art Unija, 2005.

Teorije o kraju fotografije, uostalom kao i o smrti slikarstva, koje se naziru od gašenja časopisa »Life« 1972. ili smrti reportažne fotografije s pojavom televizijsko–dokumentarnih reportaža, pa do danas, u jeku medijske virtualizacije, pokazale su se netočnima. Treba ih promatrati u sklopu cjelokupna mogućeg virtualnog uništavanja zbilje svijeta, što danas još ne možemo naslutiti. Baš suprotno, digitalna slika nije ugasila fotografsku sliku i još od osamdesetih godina prošlog stoljeća osjeća se svojevrstan revival u interpretaciji zbilje fotografijom, temeljen, uvjetno rečeno, na tradiciji modernizma. Ta bolja vremena sad već potpune inkorporacije fotografije u svijet umjetnosti osjećaju se i u Hrvatskoj: zbirkama fotografije u fundusima muzeja, brojnim izložbama, osnivanjem privatnih fotogalerija, udruga i klubova, slanjem fotografa na svjetske smotre suvremene umjetnosti, čak i pojedinim aukcijama moderne i suvremene hrvatske fotografije. U tome kontekstu treba promatrati nedavno izdanje fotomonografije Lonjsko polje — Voda u oblacima četvorice u svojim područjima već afirmiranih fotografa: Dražena Lapića (1963), Tomislava Rastića (1955), Waltera (1967) i Željka Jelenskog (1961), ujedinjenih u Foto Art Uniju. Knjiga je logičan slijed njihovih fotoistraživanja, koja su započeli prije nekoliko godina u — još gotovo nezagađenim masovnim turizmom — Lubenicama na otoku Cresu, svojevrsnu gradiću na klisuri koji i danas živi svoju mediteransku povijest urbanoga tkiva i ruralnog načina života. I dok je prethodna fotomonografija o Lubenicama bila više heterogenog karaktera — i na motivskoj i formalnoj razini — gdje se naglašeno osjećala individualnost pristupa, afiniteti i raznolikost viđenja pojedinih autora, ovaj zajednički rad svjedoči o svojevrsnu uravnoteženju i zrenju osobnih poetika. Pojedinačno viđenje ustupilo je mjesto jedinstvenoj poetizaciji i promišljanju, gdje se pojedine fotografije poput mozaika uklapaju u vizualno srodnu cjelinu. S druge strane to je možda omogućila — unatoč bogatstvu vidika i građe — vizualna ujednačenost toga turistički neistražena područja, netaknute, ponekad divlje prirode izvornoga krajolika. Park prirode Lonjsko polje proteže se na 510 četvornih kilometara (najveći poplavni ekosustav na Podunavlju) slijepim meandrima i rukavcima te ponekad plavnim pašnjacima i plavnim šumama uz rijeku Savu od približno Siska do Nove Gradiške. Taj sustav, u kojem uz životinjske vrste obitavaju i domaće autohtone životinje, ponosi se izvornim seoskim kućama u drvu, primjerima narodnoga graditeljstva. Shvaćene na taj način ove fotografije svojevrstan su dokument zaboravljena vremena i zapostavljena prostora, no to je samo djelomična istina. Riječ je o klasičnu pristupu pejzažnim fotografijama, koji se temelji na subjektivnosti promatrača i iluziji prikaza kao mehaničke transformacije građe svijeta u reprezentaciju, što se ogleda u »evociranju magičnosti prirodnog krajolika« (Želimir Koščević). To uz realno uključuje i začudna svojstva interpretacije viđenog. Subjektivni autorski pristup pridaje pečat ne toliko originalnosti koliko vjerodostojnosti bivanja i snimanja u otrgnutu vremenu i prostoru. Svojevrsna ekološka utopija sastoji se od liričnosti, nostalgije i zapravo zavodljive melankolije koja izvire iz većine fotografija. Lapić, uz zanimljive strukturalne oblike dijelova krajolika, naturalističke mrtve prirode, pronalazi pojedinačno u općem dojmu prirode. Uz to, njegove fotografije ponekad karakterizira uvođenje ljudi, životinja i arhitekture u kadar, o čemu ponajbolje svjedoči vrstan portret žene na prozoru, gdje su bore njezina lica sinkrone tragovima vremena na ispucanoj drvenoj kući. Na to se nadovezuje Rastić, koji uz pjezažne slike bilježi i tihi život mjesta u dijagonalno uhvaćenim kućama i, primjerice, crkvi viđenoj iz kukuruzišta te u životnom širokom kadru sugestivno snima stado ovaca. Walter, inače sklon spot–fotografiji i nadestetizaciji u računalno obrađenim fotografijama fantastičnih koloris-tičko–svjetlosnih svojstava, u ovom ciklusu bogate je mogućnosti reducirao, smirio i rafinirao u izrazu, smanjivši ujedno i afektivna svojstva svojih fotografija. Sklonost introspekciji Željka Jelenskog dolazi do izražaja u podudarnosti nutarnjeg i vanjskog ritma. Delikatnost odražavanja u detalju zapaža se primjerice, na fotografiji Budha, a relativnost pojavnosti materije u Dobrom duhu Lonjskog polja. Sve fotografije, uz atmosferske refleksije, krasi i autorefleksivnost.

Fotomonografija je nenametljivo dizajnirana u horizontalno izduženu fotografskom formatu, koji proistječe iz logike snimljena materijala. Uz kratki predgovor Krešimira Oremovića i pogovor Gorana Gugića, koji donosi osnovne podatke o Lonjskom polju i dobrodošlu kartu Parka prirode, ova fotomonografija prinos je i našoj kulturno–turističkoj promidžbi, temeljenoj na dominaciji fotografske slike. Opsegom i kvalitetom to je solidno izdanje koje pokazuje put prema inteligentnom i nemasovnom ekološkom turizmu i postupnom buđenju toga i ekonomski zapuštena kraja. Važno je da su autori knjigu promovirali osim u Zagrebu i izložbama u Krapju, Pakracu, Kutini, a u pripremi su prezentacije u Novskoj i Sisku. Zagreb još čeka na kvalitetno pripremljenu izložbu.

Željko Marciuš