KARIJERA OSTVARENIH ŽELJA

KARIJERA OSTVARENIH ŽELJA

U glazbenoj karijeri treba utjecati na vrijeme, a ne dopustiti da ono djeluje na vas, treba izabrati put koji vama odgovara, a ne onaj koji vam se slučajno ponudi. Oduševljavaju me mladi ljudi koji se ne štede da bi postigli cilj. Divim se njihovoj marljivosti, oduševljenju i upornosti

Maestro Mladen Bašić ovogodišnji je dobitnik ugledne nagrade Lovro pl. Matačić Hrvatskoga društva glazbenih umjetnika. Rođen je 1. kolovoza 1917. u Zagrebu, gdje je studirao klavir, dirigiranje i kompoziciju i gdje je počela njegova bogata dirigentska karijera, koja se proširila i na inozemstvo, s prvim angažmanom u Salzburgu, a posljednjim u Mainzu, gdje je dvadeset godina bio generalni muzički direktor grada Mainza. Od 1998. sa suprugom, balerinom i redateljicom Zlaticom Stepan Bašić, živi nešto mirnijim, ali još aktivnim životom u lijepom stanu na zagrebačkom Pantovčaku, gdje smo i razgovarali u povodu ove nagrade za životno djelo, koja se dodjeljuje velikanima hrvatske glazbene umjetnosti s međunarodnim ugledom.

Prilikom dodjele nagrade Lovro pl. Matačić izjavili ste da vam je posebno draga, jer ste osobno surađivali i prijateljevali s maestrom Matačićem. Ispričajte nam kada ste i kako upoznali maestra Matačića?

— Počeo sam dirigirati u Zagrebačkoj operi još za vrijeme Krešimira Baranovića. On je međutim 1940. morao otići zbog političkih razloga, a došao je Lovro pl. Matačić, koji me odmah oduševio. Pripremao sam za njega probe i scensku glazbu, a sudjelovao sam i na njegovim koncertima, primjerice kada je u orkestru trebalo svirati klavir. Godine 1946, kada su ga pustili iz zatvora, radili smo na Hoffmannovim pričama, ali do realizacije nije došlo jer je on morao napustiti Zagreb i otići u Skopje. Hoffmannove priče na koncu sam dirigirao ja, a naša se suradnja nastavila poslije, kada sam bio šef programa Zagrebačke filharmonije.

U vrijeme kada ste vi bili u Operi ona je bila na visokoj razini, za razliku od danas. Kako je bilo raditi u takvoj sredini?

— U Zagrebačku operu došao sam potkraj Baranovićeve zlatne ere. Milan Sachs u teškim je ratnim prilikama autoritetom uspio donekle vratiti taj ugled, ali kontinuiteta standarda koji je postavio Baranović više nije bilo. Nije u pitanju samo izostanak Wagnera, nego i drugih djela bez kojih se usporedba sa standardnim europskim kazalištima ne može ni zamisliti.

U čemu je problem? O čemu ovisi uspješan rad opere?

— To najviše ovisi o pjevačima i o dirigentima koji su za to zainteresirani. Naime, ovdje nedostaje kontinuiteta. Prečesto se mijenjanju direkcije i intendanti, tako da se ne može dugoročno planirati solidan razvitak. Treba pronaći dobre pjevače, treba ih odgojiti, treba dakako i orkestar pomlađivati. Treba repertoar osmisliti, i to dugoročno, a ne samo od jedne do druge sezone. Baranović je primjerice bio devetnaest godina direktor Opere i on je za to vrijeme mogao planirati, pripremati, odgajati. Danas su rokovi prekratki i zato mislim da je stvar malo zapela unatoč pojedinačnim uspjesima. No dugoročni plan koji bi trebao ispuniti neke rupe nedostaje.

I u inozemstvu ste razvili lijepu karijeru. Kakva ste iskustva ondje stekli?

— Najvažnije je što sam upotpunio znanje. U Salzburgu sam se prije svega mogao posvetiti Mozartu, koji ondje zauzima četrdeset posto repertoara. Tamo sam i u operi i na koncertnom podiju dirigirao djela koja se ne mogu često dirigirati, kao što su serenade, divertimenti, kasacije, mise. Iako je bilo i drugih autora, rad na Mozartu najviše mi je pomogao i to mi je ostalo u najljepšem sjećanju.

Što vam je osim Mozarta još priraslo srcu?

— To se mijenja s godinama života. Sada pod stare dane volim Wagnera, Brucknera, Mahlera, Šostakoviča, a u najboljim godinama uživao sam u Verdiju, Pucciniju, Belliniju, Mozartu, Richardu Straussu. O tome sam sanjao i to sam nastojao svagdje progurati. U Mainzu sam izveo trinaest opera Wagnera i Straussa, što bi bilo teško u nekom drugom teatru, jer u Njemačkoj je to domaći repertoar.

Unatoč uspjesima u inozemstvu, vezu s domovinom niste prekinuli. Vraćali ste se i u Zagreb, u Split, u Dubrovnik. Pritom ste se mnogo posvećivali hrvatskoj glazbi, što se ne smije zaboraviti.

— Mislim da sam time otplatio dug domovini. Na tome sam mnogo radio, osobito nakon povratka iz Salzburga, kada sam od 1970. do 1978. zajedno s Matačićem bio u Zagrebačkoj filharmoniji, ali i prije toga. Dirigirao sam obje opere Vatroslava Lisinskog (Ljubav i zlobu te Porina), i snimio ih, Eru sam izveo šezdesetak puta, Đavla u selu više od četrdeset puta. Dakle, mogu reći da sam postao stručnjak na tom polju.

Mnoga ste djela hrvatskih autora i praizveli!

— O, da! U vrijeme kada sam bio direktor Zagrebačke filharmonije redovito sam sudjelovao na Glazbenim tribinama u Opatiji s pet ili šest praizvedbi godišnje, koje su se i snimale za arhiv Hrvatskoga radija. Tako da sam najmanje trideset hrvatskih autora izveo u raznim izvedbama.

Što određuje velikog dirigenta? Kako postati ličnost, kako biti prihvaćen od orkestra, publike, kritike?

— Za muzičara koji nije bogomdani talent kao Karajan, Barenboim ili Rattle važna je edukacija. Stari recept, koji se pokazao dobrim još od vremena Furtwänglera, a i drugih velikih dirigenata, jest početi u teatru. Tu ima najviše mogućnosti dirigiranja. Dok ste mladi, tu možete dirigirati dva do tri puta tjedno, a ne samo dva, tri puta godišnje kao što je to često slučaj kod simfonijskih dirigenata. Tu se najviše nauči kontaktirati s orkestrom, s pjevačima, sa solistima, a prije svega sami sebe izobražavate stalnim stajanjem na pultu. To je po mojem mišljenju najvažnije. Ali mislim da je u dirigenta još važnije uho i glava.

U obrazloženju nagrade navodi se da ste uvijek vjerno interpretirali skladateljev zapis smirenom, ali sugestivnom gestom, ostvarujući tako snažan dodir s auditorijem. A kako ostvarujete kontakt s orkestrom, o kojem ste već govorili, da vam glazbenici vjeruju, da vas vole, i slušaju?

— Ljudski je kontakt vrlo važan. Treba imati razumijevanja za glazbenike, treba shvatiti da su oni isto takvi muzičari kao što ste i vi. Čak postoji opasnost da u orkestru ima boljih muzičara nego što ste vi. Pogotovo ako ste još mladi. Od njih treba učiti. Ne treba zaboraviti još nešto, što sam učio i svoje studente dirigiranja na Mozarteumu. Najvažnije je kada stupite na podij da ne zaboravite da ste zapravo vi na tom podiju jedini koji ne stvara glazbu. To čak i publika često zaboravlja. Tu ste da nadzirete i usklađujete, vi ste samo posrednik, koji ima važnu ulogu, ne treba to potcijeniti, ali čaroliju zvuka stvaraju drugi.

Kakva su vaša iskustva u pedagoškom radu s pjevačima? Kako ih pripremate za nastupe?

— Najbolje je raditi s njima od početka, jer tada uče i pjevači, a i vi. Mnogo sam naučio baš time što sam pjevače pripremao od sama početka, jer pjevanje na sceni vrlo je složeno, pa mi je studiozni rad s pjevačima uvijek bio dragocjen i toga sam se držao uvijek, do konca svoje operne karijere. Jer, kada se stvar dobro pripremi u pojedinim segmentima, onda u finišu treba sve samo objediniti i dodati još malo papra.

Koje umjetnike, suradnje, doživljaje za dirigentskim pultom pamtite?

— Veliki događaji bili su radni susreti s nekim pjevačima kao što je Anja Silja, Montserrat Caballé ili Eleanor Steber, ali i nekim pijanistima, primjerice Richterom, Giljelsom, Entremontom, Brendelom. To su nezaboravni doživljaji. Kako su ti veliki muzičari pristupali poslu, na koji su način sa mnom surađivali, ne samo u umjetničkom nego i u edukativnom smislu, kako normalno surađuju oko detalja, a tek onda pristupaju interpretaciji, koja ih čini tako slavnima.

Imate li neispunjenih želja u pogledu repertoara?

— Teško. Jedino što nisam dirigirao iz Wagnerova opusa jest Götterdämmerung. Ali to nije tako strašno, jer sam uglavnom sve ostalo o čemu sam nekada sanjao uspio dirigirati i na koncertnom podiju i u operi.

Možete li nešto korisno savjetovati mladim glazbenicima?

— Rekao bih da treba utjecati na vrijeme, a ne dopustiti da ono djeluje na vas, treba izabrati put koji vama odgovara, a ne onaj koji vam se slučajno ponudi. Oduševljavaju me mladi ljudi koji se ne štede da bi postigli cilj. Divim se njihovoj marljivosti, oduševljenju i upornosti.

Razgovarala Višnja Požgaj