Kao u bajci

Kao u bajci

Mudro je i strpljivo Irena Pasarić sačekala sto godina potrebnih da se predstavi nov, vedar, ujednačen i angažiran ansambl, koji pleše bez grča, suptilno i muzikalno

Simboličan je naslov prve ovosezonske baletne premijere u Zagrebu, ujedno prve predstave ostvarene pod vodstvom Irene Pasarić: Trnoružica. Ne baveći se trnjem, kojeg nije nedostajalo, i još buja uokolo i unutar Hrvatskoga narodnog kazališta, silno mi je drago da je poljubac prave ljubavi probudio začaranu ljepoticu. Mudro je i strpljivo Irena Pasarić sačekala sto godina potrebnih da se predstavi nov, vedar, ujednačen i angažiran ansambl, koji pleše bez grča, suptilno i muzikalno, stil klasičnoga baleta koji je našoj baletnoj sceni prilično nepoznat, ali i iznimno zanimljiv. Riječ je o tzv. britanskom, svjesno suzdržanijem koreografskom stilu, manje spektakularnu i različitu od širokog ruskog stila, na koji smo naviknuti još od vremena Fromanovih, dakle samih profesionalnih početaka hrvatskoga baleta. To drukčije jasno da ne označava kvalitetu, ali je dobrodošlo osvježenje i informacija o jednoj drugoj baletnoj tradiciji, utemeljenoj na djelu Fredericka Ashtona i Kenetha Mac Millana. Nova zagrebačka Trnoružica napravljena je u velebnom stilu koji dolikuje kraljevskom baletu, iz čije je sredine stigao Derek Deane, poznati britanski umjetnik, kao i kostimi i scenografija Roberte Guidi di Bagno. Deaneova redakcija baleta počiva na Petipaovu izvorniku, ali donosi i niz specifičnih rješenja. Čarolija počinje prvim otvaranjem zastora. Kao u Disneyjevim filmskim inačicama bajki, kad se otvore korice knjige i slika na prvoj stranici oživi. Once upon a time... Ljupke barokne porculanske figurice, raskošni dvorski i vilinski kostimi koji se presijavaju u pastelnim bojama marcipana. U prologu baleta plesački dominiraju Vile: Ivančica Mirošević, Pavla Mikolavčić, Saule Ashimova, Petra Vargović, Mirna Sporiš–Palada, Ersilia Nikpalj, s preciznim, vrlo individualno prema karakteru, imenu i glazbi izrađenim i odlično izvedenim varijacijama. Predvodi ih moćna Vila Jorgovana, suptilna, tehnički izrađena Mihaela Devald, a suprotstavlja im se Crna Vila, Carabosse Ervine Sulejmanove, postavljena pomalo komično u pravednu gnjevu zaboravljene dame, opasne u uvrijeđenoj taštini. Njihov je ples kombinacija nježnih treperenja, laka skoka, dugih ravnoteža i naglih, brzih bravura, filigranski izrađenih, i u savršenu skladu s akcentima, pauzama, ritmom i glazbenim motivima. Rijetki su baleti gdje se toliko osjeća organska nedjeljivost pokreta i glazbe, i važnost dirigenta koji ih povezuje, a Davor Krnjak u tom je smislu neprijeporni autoritet. Deane ustrajava na uzročno–posljedičnom slijedu priče, mimskoj komunikaciji. Sklonost slici, skulpturalno zaustavljenu pokretu, usporava radnju, ali istovremeno naglašava scensko trajanje, aristokratsko bivanje na sceni, kao i sjajne, neobične plesne sekvence. Prvi čin, koji ćemo pamtiti po iznimno poetičnu valceru s girlandama, dovodi na scenu mladu, nestašnu kraljevnu, kojoj za šesnaesti rođendan udvaraju četiri kraljevića. Edina Pličanić kao Aurora superiorna je u vedrim, brzim sekvencama, britka jetéa i energična fouettesa, ali očito nesigurna u adagiu, pogotovo u dugim ravnotežama kad se izmjenjuju kraljevići u podršci. Drugi čin, sto godina poslije, i kostimom i scenom šumskog lova uvodi nas u bliži, realniji svijet. Kraljević Florimund u interpretaciji mladoga Fredemanna Vogela, prvaka Stuttgartskog baleta, u svakom je pogledu dodatni, iznimni doživljaj večeri. Nenametljiv, a silno prisutan, Vogel je plesač koji zadivljuje mirnom jednostavnošću, besprijekornom elegancijom i finoćom kretnji. Beskrajno lagan, muzikalan, a opet snažan, kako već treba izgledati glavni, pozitivni junak, što mu ne smeta za nenametljivo, pažljivo i sigurno partnerstvo. Kako je napomenuo Deane u razgovoru za »Večernji list«: »tip plesača u kojeg se želimo ugledati i kojeg publika želi gledati«. Završni, treći, čin velika je zajednička svečanost, kojom će prodefilirati likovi, kao i gosti iz nekih drugih bajki. Zaigrano i korektno Ferrari i Barbanov otplesali su duet Mačke i Mačka, ali ono što se uvijek, kao šećer na kraju, čeka vrlo su zahtjevni duet Plave ptice i završni pas de deux Florimunda i Aurore. Plava ptica u izvedbi prvakinje Engleskog nacionalnog baleta, egzotične, čudesno precizne Erini Takahashi i staroga miljenika domaće publike, gosta iz Maribora Antona Bogova, također su pružili nesvakidašnje iskustvo plesanja i užitak gledanja. Spektakularni finale završili su Vogel i Pličanić, a cijeli dvor s uzvanicima, rasplesani asnambl i solisti, pridružili su se veselom slavlju probuđena kraljevstva. I tako su, završetkom priče, svi zajedno ostali uhvaćeni u sjajnoj završnoj slici. Živjeli sretno!

Maja Đurinović

ORKESTAR SA SLABOSTIMA

Kao velik ljubitelj baletne umjetnosti, Petar Iljič Čajkovski napisao je tri remek–djela bijeloga baleta, Labuđe jezero, Trnoružicu i Orašara. Njegova romantična baletna glazba izrazito je ljupka i dražesna, obiluje privlačnom melodikom, gipkim ritmom i maštovitom instrumentacijom, ali i snažnim dramatskim akcentima, te je stekla veliku popularnost ne samo kao idealna pratnja plesu na sceni nego i kao koncertantna literatura, s biranim ulomcima poredanim u suitama. Partitura Trnoružice vrlo je zahtjevna za orkestar u cjelini, ali i za nekoliko izražajnih, gotovo koncertnih sola. Orkestar HNK nažalost nije u najboljoj formi, pa mu u kratko vrijeme priprema nije uspio mnogo pomoći ni iskusni gost dirigent Davor Krnjak, specijalist za baletnu glazbu, koji je doduše znao glazbu prilagoditi scenskom pokretu, ali nije mogao utjecati na neke slabosti pojedinaca ili skupina u orkestru. Već su se u Uvertiri pokazale slabosti s nesigurnim flautama, a osobito površnim limenim puhačima, tako da je sve djelovalo raštimano. Prvi čin pružio je nešto bolji dojam s dobrim violinama na čelu s odličnom koncertnom majstoricom Vlatkom Peljhan, koja se posebno istaknula u velikom solu Aurore uz skladni uvod harfe, ali nedovoljno preciznu pratnju puhača. Valja pohvaliti i solističke nastupe violončelista Tina Mršića i oboistice Katarine Grubić te ostalih drvenih puhača poput flaute i klarineta u drugom i trećem činu baleta, ali prigovoriti nepopravljivim rogovima i fanfarama. Među uspjelijim ulomcima treba spomenuti Valcer s girlandama u prvom činu, te Polonezu i dva dueta Mačke i Mačka te Plave ptice u trećem činu. Pozornost gledatelja u baletnoj predstavi ponajprije je usmjerena na ples, ali cjelovit će dojam ipak biti ljepši uz dotjeraniju glazbenu izvedbu, na čemu bi Orkestar HNK u Zagrebu morao više poraditi.

Višnja Požgaj