Izazov za daske koje život znače

Izazov za daske koje život znače

Nova mađarska drama, prir. Franciska Ćurković–Major, Hrvatski centar ITI–UNESCO, 2005.

Antologija nove mađarske drame predstavlja nam mađarsku dramsku produkciju u posljednjih desetak godina. Riječ je o autorima rođenim mahom na prijelazu u šezdesete (iznimka je jedino već kanonizirani autor suvremenoga mađarskog teatra György Spiró /1946/, čija nova drama iz 2003. zatvara antologiju), koji su punu afirmaciju doživjeli devedesetih godina. Antologija je gotovo u potpunosti rezultat prevoditeljskoga rada profesorice Ćurković–Major (koja je napisala i predgovor) sa studentima zagrebačke Katedre za hungarologiju. Samo je prvu dramu preveo ugledni pečuški intelektualac Ištvan Filaković, ostale drame preveli su Helena Molnar, Andrej Šmit, Ivan Ćurković i Viktorija Šantić, studenti zagrebačke katedre. Naizgled nedosljedno uvrštavanje Spiróa u antologiju dramatičara gotovo dvadeset godina mlađih od njega zapravo je pun pogodak priređivačice Ćurković–Major: izvanredne drame Ákosa Németha i Jánosa Háya uvrštene u antologiju tradiraju jezičnu eksploziju koju je mađarskom teatru podmetnula njegova drama iz 1985. Pileća glava (Csirkefej). Koristeći se najgrubljim žargonom likova s ruba mađarskoga društva, Spiró žestoko narušava fine kazališne manire i otvara novi tematski krug: brutalnost i nasilnost najnižih društvenih slojeva kao izraz egzistencijalne i moralne degradacije cijeloga društva. Pileća glava, u neku ruku, najava je drame tranzicijskoga moralnog sloma mađarskoga društva devedesetih godina. Antologija započinje spomenutom dramom Ákosa Németha (1964) Júlia i njezin poručnik ili vjeran do groba (Júlia és a hadnagya, praizvedena 1993), ilustrativnom dramom mađarske tranzicije o egzistencijalnoj propasti nekadašnjeg poručnika, koji je u devedesete ušao krijumčareći rusko oružje. Poručnik Kovács, ostavši bez čina i odore, besposličari i živi od novca koji njegova ljubavnica Júlia zarađuje plesom i prostituiranjem u noćnom lokalu. Drama se sastoji od dva čina u kojima se kobnom brzinom izmjenjuje mnoštvo kraćih scena u različitim prostorima (ulica, soba, noćni lokal, garderoba, gatara) uz manje vremenske skokove. Povezanost ove drame s Pilećom glavom nije samo u tematiziranju polusvijeta i uličarskom žargonu, nego i u tretiranju dijaloga, koji zbog strahovite osamljenosti većine likova ima karakter simultanoga tijeka dva monologa. Dramska igra svestranoga (perač prozora, novinar, romanopisac, filmski scenarist) Andora Szilágyija (1955) pod naslovom Neotposlana pisma (El nem küldött levelek, praizvedena 1993) virtuoznim, duhovitim poigravanjem vremenom radnje zasigurno je jedan od vrhunaca antologije. U devetoj slici, između dva jedina lika drame, Angelusa i Angeline, vodi se dijalog koji nam pruža osnovne oslonce za razumijevanje vremenskog zapleta. Angelus tu postavlja ključno pitanje: Može li dvoje ili više ljudi postojati u istom vremenu i istom prostoru? Neočekivani je odgovor koji daje ova drama svojim konceptom: ne, osim na jedan jedini tren. Vrijeme događanja ispremiješano je: likovi se susreću kao mladić i starica ili obrnuto, uvijek u novim i novim varijacijama, bez prepoznavanja. Szilágyijeva drama priziva klasike teatra apsurda. Još više se to može reći za uspješnicu Zsolta Pozsgaija (1960) Valcer proroka (Prófétakeringő, praizvedba 1997), tragikomediju u devet slika koja se očigledno referira na Becketta. Djelo vrlo plodna Pozsgaija (napisao je više od trideset drama!), pokušaj je da se međusobnim povjeravanjem likova koji predstavljaju različite segmente društva (pa zbog toga i nose samo općenite nazive: Starica, Plesač, Doktor, Rudar...) karikaturalno tematiziraju crni scenariji naše današnjice: seksualno nasilje nad ženama, terorizam, prenaseljenost, zagađenost okoliša... Svi likovi, naime, dobili su poziv da pričekaju kita na stjenovitoj obali otoka Elbe, kao da su proroci novoga doba. Teško se mireći s činjenicom da su i ostali likovi dobili isti poziv, oni u devet scena stražare u parovima iščekujući kita. Mnogo je uvjerljivija i snažnija drama u dva dijela Jánosa Háya (1960) Mali Géza (A Gézagyerek, praizvedba 2001), dvadeset sedam prizora grube tranzicijske eksploatacije. Njemački vlasnik kamenoloma zapošljava autističnoga Gézu kao nadzornika pokretne trake eda bi imao alibi pri isplati osiguranja ukoliko dođe do ozljede na radu. Bez zaposlena nadzornika, naime, morao bi sam snositi trošak. U hipernaturalističkom zapletu, u kojem uz autističnoga Gézu sudjeluju i radnici i vozač autobusa i pijanac i prostitutka, izmjenjuju se gotovo uvijek isti prizori sa seoskog trga, iz busa, kamenoloma, birtije, dućana i Gézine kuće. U nekoj vrsti teatra u teatru radnici priređuju Gézi predstavu u kojoj se naizgled događa nesretan slučaj; ovoga to toliko potrese da se vraća prijašnjoj izolaciji u majčinoj kući. Monotonija nedogađanja time se nastavlja poput nezaustavljiva pogona pokretne trake u kamenolomu i poput zaglušljiva laveža seoskih pasa i načina na koji govore likovi: grubo, iskrivljeno, uz ponavljanje stalno istih replika. Antologiju, kao što smo napomenuli, zatvara György Spiró komedijom Sudar (Koccanás, praizvedba 2003). To je dramski spektakl s više od dvadeset likova (plus oni likovi koje pet istih muškaraca igra u drugim scenama). Kako je riječ o velikom lančanom sudaru (preporučuje se filmski prikaz jutarnjega prometa na jednom od velikih budimpeštanskih raskrižja), sve se događa na istom mjestu u kratkom vremenskom intervalu. Likovi su obilježeni općim imenima kao: Muškarac, Žena, Poduzetnik, Momak u kratkim hlačama i sl. Zaustavljanjem prometa Spiró ostvaruje britku humorističku sliku odnosa i karaktera poduzetničkih snaga u današnjem mađarskom društvu. Na kraju, kad se cesta raščisti, svi jure dalje svojim poslom, u trenu zaboravljajući svaku vezu sa sudionicima u sudaru. Već je iz kratkih opisa uočljiva širina zahvata u suvremenu mađarsku dramu koju nam pruža antologija: prostorno–vremenski krećemo se od otoka Elbe iz 2024. do današnjih budimpeštanskih prometnica; u društvu smo uglavnom živopisna tranzicijskog polusvijeta — izrabljivanih i povrijeđenih — ali na koncu ulazimo i u pragmatičnu tajkunsku psihologiju. Osobitost je antologije i u tome što poštuje i sud kritike i sud publike: Pozsgai i Spiró dobili su svoje mjesto u antologiji između ostalog i zbog toga što je tu riječ o komedijama koje su godinama punile mađarske kazališne dvorane. Hrvatska kazališna javnost za početak ima ove prijevode. Karakterizira ih izrazita sociolingvistička osjetljivost, jezični raster kreće se od monotonije znanstvenog ili religijskog diskursa do najgrubljega slenga, sve u potrazi za rješenjima koja će hrvatskom čitatelju vjerodostojno predstaviti socijalni identitet govornika — time ovi tekstovi izazivaju hrvatski kazališni svijet na što skorije uprizorenje.

Neven Ušumović