IRONIJA I EROTIKA

IRONIJA I EROTIKA

Lica ljupko zaigrane Knightley i suzdržana MacFadyena toliko su svježa koliko su njihovi osjećaji psihološki precizno razrađeni

Kako je netko jednom rekao, romani Jane Austen, premda stari dva stoljeća, poželjna su udavača za svakog ambicioznog filmskog redatelja i producenta, osobito u doba romantičnih komedija. U miraz im donose pregršt živopisnih likova, poticajan društveni kontekst i socijalne rituale, ljubavne igre i intrige, naposljetku, blago subverzivnu i erotičnu ljupkost autoričina pisma koja svakom budućem čitatelju njezine proze o udvaranjima i udaji na prijelazu iz osamnaestoga u devetnaesto stoljeće ostavlja veliki prostor za novo vizualno učitavanje. Zato ne čudi da filmska ostinomanija, smijenivši početkom 1990–ih šekspiromaniju, ne jenjava ni danas, a da je po mnogima najbolji roman engleske spisateljice, Ponos i predrasude (objavljen 1813), tek deset godina nakon hvaljene BBC–eve serije, doživio i novu britansku (uz još jednu bolivudsku!) kostimiranu adaptaciju. Štoviše, ekipi koja je pratila (televizijskog) redatelja Joea Wrighta u tom zalihosnom ispisivanju dobro poznata štiva, pa zato i dodatno zahtjevnu prvencu, malo tko prigovara što je otkrivala toplu vodu. Naprotiv, upravo kod kuće, gdje djelo Austinove znači svetinju, Wright i suradnici zasuti su nizom pohvala i priznanja. Možda je time nagrađena i njihova nesklonost revizionizmu te izbor klasičnijega čitanja izvornika uz suptilno humoriziranje kakvo krasi i književno pismo Jane Austen. Premda je scenaristica Deborah Moggach bila prisiljena sažeti dijaloge (a to je činila vrlo kreativno i s dozom ironije), izbaciti neke likove i kratiti poglavlja romana, film je nastojao sačuvati njegovu krepost, odijevajući je u stilizirano (ali ipak) historicističko ruho. Nužna ekonomičnost ipak ne priječi redatelja da raskošno i slikovito predoči doba i ambijent u kojem djevojke iz nižih ili propalih plemićkih obitelji, sputane pravilom prikladnosti, grčevito traže ugledne ženike, a njihovi roditelji način da sačuvaju ili prošire imanje i staleške pozicije. Štoviše, zamišljajući dekadentni dom Bennetovih, možda više od bilo koje dosadašnje preradbe nekog predloška Jane Austen, Wright pokazuje koliko taj napor može imati groteskne manifestacije. Četiri lakomislene sestre koje očijukaju sa časnicima, egzaltirana i priprosta majka (Brenda Blethyn) opsjednuta dobrim prilikama, inertni, ali ironiji skloni otac (Donald Sutherland), djeluju kao okrepljujuće veselo filmsko društvo, ali su sušta suprotnost ponosnoj i živahnoj petoj kćeri Elizabeth. Lizzy (Keira Knightley) inteligentna je i osjećajna, zaljubljena u čitanje i hodanje, i dakako, u oholog i šutljivog Darcyja (Matthew MacFadyen). A tako dobivamo i onaj drugi ponosni element ostinovske romantične i društvene kemije, koji treba dati svoj prinos otapanju predrasuda. Temeljna je vrlina ove preradbe Ponosa i predrasuda što uravnotežuje i prožima prikaz staleških i obiteljskih prilika s ogoljavanjem često proturječnih emocija središnjega para. Ključne su pritom dvije majstorski (dinamično) režirane sekvence bala: poštujući nevinu retoriku zavođenja iz predloška, redatelj daje maha udvaračkoj igri skrivenih pogleda i dodira, koja se na svojim emotivnim vrhuncima jednako dojmljivo izmješta u krajolik. Nije li (ipak) riječ o romantičnim kišejima? Možda. No, lica ljupko zaigrane Knightley i suzdržana MacFadyena toliko su svježa koliko su njihovi osjećaji psihološki precizno razrađeni. Kada se tome pridodaju intertekstualni glumački prijenosi (primjerice, uloge Judi Dench i B. Blethyn) te ugodno skrojeni vizualni (kostimi i scenografija) i glazbeni habitus filma, prema ovoj prekomjernoj ekranizaciji ne bi trebalo imati nikakvih predrasuda.

Diana Nenadić