GORKA RIŽA VJEČNIH POLJA

GORKA RIŽA VJEČNIH POLJA

To autorovo fino isprepletanje dokumentarističke podloge strukture djela sa suzdržanim igranim razradama teži uvijek priželjkovanu oblikovnom idealu sadržanu u sintagmi — kao život sam

Ako bismo i mogli ponešto sročiti o azijskoj državi Kambodži (poglavito o njezinoj burnoj političkoj povijesti), zasigurno bismo ostali gotovo posve nijemi na upit znamo li išta o tome kako tamo ljudi žive, a da se odmah ne pozovemo na ratove ili elementarne nesreće golemih razmjera s redovito brojnim ljudskim žrtvama što nas, s vremena na vrijeme, pohode s tih strana. Autor 130–minutnoga kambodžanskog igranog filma Ljudi s rižinih polja (1994), Rithy Panh, hoće nas uvjeriti da je u njegovoj zemlji, usporedo s prirodnim katastrofama, na djelu i tiha, ali postojana nesreća nevoljna čovjeka okrutno uhvaćena u zamku crne neimaštine i škrte prirode, koja kadšto hrani, ali još češće neumoljivo uskraćuje ili uništava teškom mukom uzgajane rižine plodove (što život znače). Valja nam upozoriti da igranofilmskom artikulacijom Panhova filma, neskriveno, ravna naglašeno dokumentaristička razina života obitelji koja se, sa sedmero još nedoraslih kćeri, mora od jutra do mraka tijekom cijele godine nositi s okrutnošću poljskih radova na rižinim poljima da bi mogla tek — opstati. Zapravo, kao da se ta suzdržana i sumorna kronika (ne)života brojne obitelji iz teške kambodžanske zabiti, gdje vlada plemenska organizacija života i gdje seoski vrač još posjeduje određenu moć, i temelji na slijedu univerzalno prepoznatljivih dokumentaraca artikuliranih s pomoću glumaca što su svoje umijeće itekako znali prispodobiti elementarno niskoj razini života. No, dokumentarističnost Panhova djela ne određuju isključivo kulučenja na rižinim poljima (osobito impresivnim kada glave obitelji volovskim zapregama, na poplavljenim i muljevitim parcelama, pokušavaju izorati zemlju); ugođaj škrta dokumentarističkog prožima i one rijetke intimističke trenutke u životu obitelji kada muž i žena prave nekakav svoj sumorni životni saldo ili kada, na poticaj žene, stanu razmatrati mogu li si priuštiti još jedno dijete, s razlogom priželjkivana sina. Ako bi se na tako što odlučili, a sva je prilika da neće, onda bi muž, koji spava odvojeno od žene, morao doći k ženi u postelju; u njihovu je životu tjelesna bliskost isključivo u funkciji začeća novoga života... Zapravo, to autorovo fino isprepletanje dokumentarističke podloge strukture djela sa suzdržanim igranim razradama teži uvijek priželjkovanu oblikovnom idealu sadržanu u sintagmi — kao život sam. I zaista, kao u životu koji ne obiluje izazovnošću krupnih dramskih zapleta, tako i u Ljudima s rižinih polja tek će običan trn što se zabio u nogu jadnoga Vonga — dok je obrađivao zemlju — uzrokovati tragičnu propast njegove obitelji, koja i nije poznavala ništa drugo osim minimuma egzistencijalne izdržljivosti. Vongovo pak bespomoćno umiranje naoko uzrokovano slučajnošću — pred očima žene i uplašene djece — ne samo što utvrđuje spoznaju o bačenosti ljudi s tih prostora u mračnu zavjetrinu vremena, nego nas suočava i s junakovom bespogovornom pomirenošću sa sudbinskim hodom zemnih stvari; ima snage tek da, sa samrtne postelje, pouči svoju brojnu žensku čeljad što joj je činiti — hoće li preživjeti. U ravnomjernu slijedu dokumentaristički dojmljivih dijelova igrana filma osobito se snažnim čini onaj pokopa oca; najstarijoj će kćeri odrezati kosu i odjenuti je u bijelo, na zato određenim mjestima istaknut će se bijela znamenja žalosti, pokojnika će u duhu budističke tradicije spaliti, a tek će glasovno uvijek sugestivne obredne molitve škrtu ritualu podariti dah ljudskoga... Dakako, može se postaviti pitanje da li uspostavljeni narativni stabilitet Ljudi s rižinih polja ponešto gubi na svojoj koherenciji kada će od rada izmorena i obeshrabrena majka početi gubiti razum; ako je tomu tako, a čini se da jest, bit će da su promišljenu autoru ludilo matere i njezin oslobođeni bijeg preko rižinih polja na kraju filma bili potrebni da bi filmu podario i metaforično ozračje beznađa, ali i neku zeru nade; zapravo, razorena će obitelj naći novo životno uporište u određenoj solidarnosti plemenske zajednice, a osobito u brzoj zrelosti, snazi i razboritosti najstarije kćeri, koja će se znati brinuti za sestre, koja će umijeti namaknuti gorku rižu s vječnih polja...