Gluma je opsesija i zadovoljstvo

Gluma je opsesija i zadovoljstvo

Velika zvjerka i u posjeti kod gospodina Greena su afirmativni komadi. Pružaju veliku mogućnost igre, a pritom i govore o mnogim bitnim stvarima. Dotiču se svega, imaju mnogo rukavaca, mnogo divnih misli, oba donose nadu. Zahvalan sam što u njima igram i uživam u svakom trenutku

Kako je na vašu odluku da postanete glumac konkretno utjecalo sudjelovanje u Lidranu? Kako danas gledate na tu vrstu natjecanja?

— Moj prijatelj napisao je monodramu i predložio mi da je izvedem na Lidranu. Kad gledam unatrag, nisam posve siguran kako sam se odlučio na to. Jednostavno se dogodilo. Iz današnje perspektive, imalo je smisla, premda zaista nisam siguran kako sam se odvažio na to. Ono čega se sjećam osjećaj je radosti za vrijeme tih proba. Tada nisam mnogo analizirao taj osjećaj, ali danas mi je jasno kako sam tih dana upio nešto što zovem magijom igre. Potpuno me obuzelo. Nastup je prošao nesvjesno, no to nije bilo bitno. Bitno je da sam u sebi otkrio potpuno nov osjećaj i želju da to ponovno iskusim. Kao takav, Lidrano je za mene ključan događaj.

Možete li se prisjetiti Krešimira Zidarića kao kazališnog pedagoga i vaše suradnje s njim?

— Ostao mi je u sjećanju kao iznimno topla osoba, puna ljubavi za sve nas koji smo tamo pokušavali izraziti se, na ovaj ili onaj način. Tamo su dolazili ljudi koje nije zanimala isključivo gluma, mnogi su se oslobađali svojih strahova upravo na tim satovima. Zidarić je bio otvoren za taj pristup. Imao sam dojam da se ti ljudi, putem igre, zaista grade, zaista oslobađaju neugoda i problema. Bilo je i nas koji smo htjeli na akademiju, više puta upozoravao nas je da se zapitamo da li to zaista želimo.

Zašto ste se, uz monolog iz Shakespearova Hamleta, na prijemnom ispitu na Akademiji dramske umjetnosti, odlučili upravo na izvođenje dijela Krležine drame U logoru?

— Uzeo sa+am taj monolog jer sam tražio nešto što bi mi bilo blisko. Nešto što bi, na neki način, odražavalo moje mišljenje. Zato sam mnogo kopao po toj drami, prekrajao i na kraju složio monolog sastavljen od rečenica iz različitih dijelova drame. To je neurastenični govor mlada čovjeka uhvaćena u ludilo rata. Govori o besmislu, praznini, šupljini svih tih sukobljenih ideja zbog kojih je on prisiljen ležati u rovu. To mi se učinilo bliskim, nekako sam mogao, barem intuitivno, razumjeti o čemu Horvat govori. Jasno, mislio sam da je pametno uzeti nešto što tebi osobno znači, što možeš razumjeti i onda pokušati pretvoriti u riječi. I uživao sam. Usprkos svem tom pritisku oko prijemnog, uživao sam. Osjećao sam se sigurnim u Horvatu, dakle, bio je to dobar izbor.

Kako je došlo do vašeg angažmana na Dubrovačkim ljetnim igrama, gdje ste počeli svoju glumačku karijeru jednom sporednom ulogom? Što za glumca znače Dubrovačke ljetne igre?

— Ne znam kako se Kunčević baš tada odlučio za mene, vjerojatno me preporučio netko od profesora na Akademiji jer me on nije osobno poznavao. Radilo se o ulozi Pijera u trolistu Niko–Pijero–Vlaho, kako glumci vole reći. Ne znam što igre znače drugima, ali mogu reći što znače meni. Prije svega, to je bio moj prvi posao. To je nešto što se ne zaboravlja i što uvijek zauzima posebno mjesto. Dubrovnik je magičan grad, mislim da to ne moram posebno govoriti. Igrati tamo, stopiti se sa svom tom poviješću, oživiti zidine, ulice, nešto je posebno. Grad živi Igre i to se osjeća na svakom koraku. Osjećate atmosferu, snagu, naboj. Bitno je i da ste u Dubrovniku potpuno posvećeni probama. Nema drugih predstava, nema snimanja ili bilo čega što bi vam odvlačilo pozornost i energiju. Glumci žive isključivo tu predstavu. I kada se sve to događa u gradu kao što je Dubrovnik, čarolija se mora dogoditi.

Igrali ste dobrog dečka iz susjedstva u filmu Kraljica noći, a sličan lik u još jednom filmu nostalgije Ne dao Bog većeg zla. Čini mi se da se sličan lik, ovaj put u izvedbi Ivana Glowatzkog, javlja i u filmu Snivaj zlato moje. Kako tumačite te sličnosti?

— Mislim da je odgovor jednostavan: troje zrelih redatelja, u zrelim godinama, odlučili su snimati filmove o odrastanju. To je prilično razumljivo, zar ne? Kako imaju godina koliko imaju, to odrastanje bilo je u šezdesetima. Svi su tražili glumca koji bi mogao to odigrati i pritom imati lice šesnaestogodišnjaka. To Glowa i ja imamo. Poklopilo se. Nekako mi je razumljivo da ljudi, prošavši mnoga iskustva, odaju počast svom odrastanju. Nekakav tribute tim godinama. Drago mi je da sam mogao biti dio toga. Na kraju krajeva, to je naraštaj mojih roditelja.

Smatrate li da su vas izgled i karakter predodredili da igrate uglavnom uloge pozitivaca?

— Ne znam. Ne razmišljam previše o tome. Vrlo vjerojatno, zapravo. Ako nastavim s ovim tempom rada i nespavanja, uskoro neće biti tako. Izgled vas određuje, jasno. Pogotovo kad se dijele uloge. To je nešto što treba prihvatiti, nema tu velike tajne. Ali, volio bih izaći iz tog kalupa. Mnogo ovisi o mojem budućem radu, o sazrijevanju, na kraju krajeva. Što više zagrabiš u sebe, to se više vrata i putova otvara, a s tim i uloga.

Kakva su vam iskustva u radu na filmu, što vam je bilo najteže, a u čemu ste najviše uživali? Možete li nam prenijeti neke dojmove, doživljaje, i usporediti ih s radom u kazalištu?

— Najteže mi pada čekanje na setu. No, to je nešto na što se naviknete. Najteže? Mislim da je najteže bilo kupati se u jezeru potkraj listopada i pritom glumiti da je ljeto. Bilo je to na snimanju Ne dao Bog većeg zla. Rad na filmu mnogo je brži od rada u kazalištu. Brže morate dolaziti do rješenja, često na samom setu. Kazalište ostavlja više vremena za poigravanje.

Zašto se glumac poput vas, koji ima stalni angažman u HNK, uloge u nekoliko produkcija drugih kuća i nekoliko glavnih filmskih uloga, odlučio za nastup u televizijskoj seriji poput Bumeranga?

— Iskustvo. Riječ je o iskustvu. Nikada nisam snimao nešto takvo. Za Bumerang sam se odlučio vidjevši tko je u ekipi. Mislio sam da je vrlo moguće da zajedno napravimo nešto. Mislim da, kad si mlad, moraš skupljati različita iskustva kako bi mogao vidjeti kamo krenuti. Upravo je o tome riječ kad govorimo o Bumerangu. Meni je to posve novo iskustvo, taj tempo rada, taj scenarij, komedija situacije, sitcom.

Po danu snimate, navečer igrate u kazalištu, ne umara li vas to previše?

— Umara, ali nemam sad vremena razmišljati o umoru. Neke stvari zgrabite i krenete. Nema druge. Dosta mi se poslova poklopilo. Uživam u tome što radim, a tako se osjećati velika je sreća u životu. Koliko god umoran bio, s veseljem odlazim u kazalište ili na snimanje. To je sreća. Zato ne razmišljam previše o tome jesam li spavao pet ili šest sati.

Što je za vas kao mlada glumca značio ulazak u ansambl HNK u Zagrebu?

— HNK je kuća koja mi može pružiti nešto. Barem tako želim misliti. Tamo su neki ljudi s kojima želim igrati, tamo je repertoar u kojem se želim okušati. Mislim da se mogu dalje razvijati u toj kući, isto tako mislim da joj mogu nešto i dati. Angažman ne mora biti, konačna odluka. Ukoliko vidim da nema prostora za mene, uvijek mogu otići. Nadam se da neće biti tako, jer mislim da u HNK postoji prostor koji bi mlad glumac poput mene mogao ispuniti. To, jasno, ne ovisi samo o meni.

U HNK u Zagrebu danas igrate tri uloge. Koliko vremena mjesečno morate posvetiti radu u matičnoj kući i imate li osjećaj da ste u njoj dovoljno iskorišteni?

— Kako kada. Nekad igramo više, nekad manje. Glumci koji rade u HNK manje su zaposleni od kolega u drugim kazalištima. Nažalost, to je ozbiljan problem, uvjetovan prostorom. Teško je uskladiti tri kuće: operu, balet i dramu na jednoj pozornici. Otvaranje nove, dodatne pozornice za dramu bilo bi primjereno rješenje, premda ni tada problem ne bi bio u cijelosti riješen. Dosadašnja scena na Pešćenici nikako nije dobar odgovor za te potrebe. Postoje neke spekulacije o novom prostoru u središtu grada, riječ je o kinu Europa, možda bi to moglo biti dobro rješenje.

Što bi za Dramu HNK u Zagrebu značila druga scena?

— Rješenje gorućega problema prostora. Ona bi bila komornija i samim time otvarala bi nove mogućnosti repertoara. Da ne spominjem kako bi mogla uposliti veći broj glumaca i kako bismo, konačno, mogli imati veći broj izvedba nego sada. Veoma obeshrabruje rad na obnovi predstave koja nije igrala godinu dana, kako bi se odigrala možda pet puta.

Je li vas iznenadila »Vjesnikova« nagrada Dubravko Dujšin za vaše uloge u predstavama Očevi i sinovi i Proljetno buđenje?

— Jest. To je nagrada koja se obično dodjeljuje ljudima s mnogo više iskustva i godina rada. Još sam više bio počašćen zbog ljudi u žiriju. Na kraju krajeva, nagrada vrijedi koliko i oni koji ti je dodjeljuju.

Koju svoju ulogu smatrate najuspjelijom i zbog čega?

— Nisam siguran. Možda posljednju, Rossa Gardinera u komadu U posjetu kod gospodina Greena. Sigurno je najuspjelija ako je promatramo u kontekstu uspješnosti predstave. A to je i najvažnije. Ne želim gledati svoje uloge kao nešto izdvojeno iz cjeline predstave. Uostalom, ta uloga još raste, otkrivam i rješavam neke stvari koje su vrlo bitne za dalji razvoj. Ako možete rasti s ulogom, znači da je ona dobra. Da živi i diše. To se događa i s ulogom Boba u Velikoj Zvjerci, kao i s ulogom Arkadija Nikolajeviča u Očevima i sinovima.

Kako danas gledate na svoje uloge u predstavama u Teatru &TD i što mislite o budućnosti toga kazališta?

— Odigrao sam tamo tri uloge. Sve tri drage su mi iz različitih razloga. Ne znam što će se dogoditi s budućnosti ITD–a. Prilično je mutna, čini mi se. Svima nam je poznato što se tamo događalo protekle godine, ne vjerujem da je način na koji djeluje Nataša Rajković primjeren. Ona ima viziju, to je sigurno, no nisam siguran ima li ta vizija smisla.

Ima li u hrvatskom kazalištu dovoljno novih tekstova ili prevladava reinterpretiranje starih i što mislite o tome?

— Nema dovoljno novih tekstova, to je sigurno. Vrlo često sve se svodi na prežvakavanje i novo čitanje starih. Katkada to dovodi do blesave želje da se stvari naprave na neki novi način pod svaku cijenu, ne razmišljajući odveć o smislu i srži problema. Ponekad je bolje uzeti novi tekst, tekst u koji vjerujete, koji zaista želite raditi i jednostavno ga slijediti.

Zašto ste se odlučili za suradnju s Planet Artom, u čijim objema predstavama igrate glavne uloge?

— Zato što su obje te uloge velika prilika da se nešto kaže, da se igra u najboljem smislu te riječi. Oba su komada afirmativna. Pružaju veliku mogućnost igre, a pritom i govore o mnogim bitnim stvarima. Dotiču se svega, imaju mnogo rukavaca, mnogo divnih misli, oba donose nadu. Zahvalan sam što u njima igram i uživam u svakom trenutku.

Zašto ste toliko zainteresirani za tzv. afirmativnu američku dramu?

— Zbog svega što sam istaknuo u prethodnom pitanju. Te drame, na inteligentan i produhovljen način, bez dociranja, zapravo poučavaju. Ne mislim da kazalište to uvijek mora, ali osobno volim kada je tako. Takve predstave želim igrati. Ne mora to biti afirmativna američka drama, ali ona je upravo takva. Nema tu režijskog koncepta, nema drukčijih čitanja, samo gluma. To je ono što me zanima. Riječ i misao u prvom su planu, a to je ono što je, vjerujem, održalo kazalište do danas.

Smatrate li da gay lik Rossa Gardinera u predstavi U posjetu kod gospodina Greena može pridonijeti prihvaćanju ljudi istospolne orijentacije u Hrvatskoj?

— Ne znam. Nadam se. Premda sam skeptičan. Čak ni zagrebački Queer festival, koji je iznimno kvalitetan i koji jako poštujem, nije to uspio. Volio bih da ova predstava znači nešto u tom smislu, ali nismo je radili zbog toga. Ona nikako nije pamflet, govori o dvjema sudbinama, o boli i o ljubavi.

O čemu ste razgovarali s autorom djela? Možete li nam prenijeti neka njegova razmišljanja?

— Nismo imali mnogo vremena za razgovor, ali rekao je da ga se izvedba jako dojmila. Bio je pun hvale za produkciju i za našu igru. Štoviše, rekao je da je to jedna od tri najbolje izvedbe koje je ikada gledao, a gledao ih je više od pedeset. Iz njegovih usta to zaista nešto znači. Imao je i neke sugestije koje su se pokazale izvrsnima.

Jeste li očekivali ovakav interes publike za predstavu, koja svake večeri dobiva ovacije na nogama od prepune dvorane?

— Nisam razmišljao o tome. Samo smo radili. Kako se bližila premijera, postajali smo svjesni da se događa nešto posebno, ali ovo nisam očekivao. Mislim da ni Pero nije to očekivao.

Koji su vam sljedeći projekti?

— Snimam Bumerang do kraja svibnja i onda se nadam dobru odmoru do jeseni, kad bih trebao početi raditi u matičnom kazalištu.

Razgovarao Zlatko Vidačković