Furiozni ritam

Furiozni ritam

Danas sve može proći. No, kako bilo, Cooney postiže svoj cilj: nakon početne zbunjenosti, većina gledatelja grca u smijehu do suza, a slane se replike i nakon predstave prepričavaju

Kao što (instruktivno i vrlo prikladno) piše na samu početku programske knjižice, Uhvaćen u mrežu izravni je nastavak komedije Kidaj od svoje žene, komercijalne uspješnice diljem svijeta, izvedene u nas (u istom teatru) 1990. Ray Cooney, britanski (danas već vremešni) autor, također je jedan od majstora škole kojoj je Ayckbourne najistaknutiji predstavnik — no, manje ambiciozan, manje satiričan, a više sklon vodvilju dotjeranu do apsurda, dakle, do svojevrsne groteskne farse. I u tome leži njegova komercijalna snaga, a dramaturška slabost. Cooney je Uhvaćenim u mrežu (svojih laži…, što je smisao) inaugurirao i u kazalištu praksu koju smo dosad poznavali s filmskih ekrana: Hollywood, naime, toliko voli nakon jednog uspješnog filma (ma koliko taj imao određen kraj, pa makar svi protagonisti izginuli), snimiti nastavak, a potom, eventualno, i nastavak nastavka… Zato, da bismo pratili prilično zapetljanu radnju ove burleske, nije zgorega podsjetiti se na njezino ishodište: naime, na londonskoga taksista koji zahvaljujući tajnama svoga zanata uspješno provodi (štoviše, živi u njoj) u kršćanskim zemljama ilegalnu bigamiju. U tome, možda, neki mogu vidjeti kritiku malograđanskoga društva, ali ne bih rekao da u tome leži poenta; možda tek poticaj, odnosno mamac za publiku koja više od svega voli transgresiju, nad kojom će se javno zgroziti. Jadni taksist u nastavku pada u zamku… nevjerojatna internetskog poznanstva svoje dvoje djece iz različitih brakova; ostatak radnje niz je njegovih neuspješnih pokušaj sprečavanja njihova susreta, potom susreta svojih dviju žena i svih (užasnih) peripetija koje bi otuda mogle proizaći, a koje bi ga (naime, taksista) na kraju mogle raskrinkati. Šteta je samo što je Cooneyjev omiljeni ekspeditiv za postizanje komike jedan jedini i uvijek isti, a dijeli ga s onim što ga rabe američke filmske komedije, uvreda za zdrav razum: lik, stjeran katastrofalnim stjecajem okolnosti u škripac, nastoji se izvući gomilanjem gluposti, koje ga samo mogu gurnuti još dublje… Ipak, Cooney ne ide tako daleko kao spomenute komedije, ali im je opasno (povremeno, vrlo opasno) blizu. Moguće je tu zapaziti da je riječ o aparatu kojim su se koristili francuski vodviljisti 19. stoljeća, no njihov osjećaj za ukus i mjeru ipak je bio daleko rafiniraniji od Cooneyjeva, a obraćali su se i publici upućenijoj u konvencije žanra. Danas, kao što smo već rekli, sve može proći. No, kako bilo, Cooney postiže svoj cilj: nakon početne zbunjenosti, većina gledatelja grca u smijehu do suza, a slane se replike i nakon predstave prepričavaju. Potreban je i pošten angažman brojnih osjetila kako bi se pohvatale niti raspojasanih zbivanja, koja se stalno gomilaju i kovitlaju. Kraj autora donekle iskupljuje, jer je dvosmislen; koliko su ga god neki očekivali, većini je iznenađenje: žene su se poznavale i već odavna pristale da žive u tom menageu u četvero, s dnevnim i noćnim smjenama, a jedno od djece (kao u onoj pjesmi staroga, dobrog Harryja Belafontea: »daddy isn't your daddy, but he doesn't know«) i nije taksistovo, tako da incesta nema i sva su vrata otvorena (pa i za mogući nastavak Sage o Smithovima). I tako glumcima (a ni redatelju) nije lako. U svom stilu, Vladimir Gerić odlučio se za poštovanje autora i teksta te za mizanscenski realizam (kurzivom, jer je ipak riječ o djelu koje je smješteno unutar kanona, koji se zasniva na nekim realističnim premisama, ali je po svojim izvodima daleko od njega). Ustrajavao je (s pravom) na furioznoj dinamici te na kakvim–takvim skicama karaktera, u čemu je imao zdušnu potporu vrlo solidna Komedijina ansambla, predvođena Dubravkom Ostojić, Damirom Lončarom i Draženom Čučekom, tom glumačkom majstorskom trojkom, kakvu bi poželjelo svako kazalište. Njih je izbliza pratio mladi par Ronald Žlabur i Ana Kraljević te, na stanovitoj distanci, Jasna Palić Picukarić i Davor Svedružić. No, valja priznati da ni samo djelo glumcima ne pruža ni približno podjednake šanse, jer su neke uloge tek dodaci, skice ili puke funkcije; naime, Cooney se pri pisanju školski pridržava Sourieauova shematizma dramskih funkcija, pa bi mogao poslužiti kao dobar nastavni primjer. Konačno, možda ovdje i nije posao kritičara analizirati sve što na sceni vidi, možda je dovoljno prenijeti tek opći dojam, ili atmosferu koja u dvorani vlada. Dakle, Uhvaćen u mrežu funkcionira, što je možda čudo, ali je istinito. Dobro poznavanje mehanizama scene, kao i zavođenje, sigurno čini svoje. Ipak, Kidaj od svoje žene, bio je bolji komad.

Boris B. Hrovat