Filmska oda Eddy

Filmska oda Eddy

Redatelj Aldo Tardozzi snimio je odličan dokumentarac Ode Eddy, posvećen prerano preminulom strip-crtaču Edvinu Biukoviću

Tvoj novi film, koji će ovih dana biti premijerno prikazan na Zagreb Doxu (www.zagrebdox.net), Ode Eddy, portret je pokojnoga crtača stripova Edvina Biukovića, pomalo i crtačke grupe Novo hrvatsko podzemlje. Poznato je da stripaši obožavaju film. Kakav je, barem u tvom slučaju, odnos filmaša prema stripu? Autori stripa uče od filma, jesi li ti učio od autora stripova?

— S oblikom stripa susreće se svaki frustrirani filmaš koji nekako želi pretočiti ideje u priču, pokret, kadrove... Svi prvo krenemo tako da to pokušamo nekako zabilježiti, a rijetko je da se uvijek pri ruci nađe 35mm kamera i ekipa od dvjesto ili tristo ljudi. Crtkanje je izvorni filmaški refleks. Ne želim time reći da je strip samo zamrznuti film, ali strast koja pokreće dvije vrste umjetnosti ista je. Mislim da se velik dio toga kaže i u finalnoj verziji ovog dokumentarca, ali još je više izostalo. Osobno nisam neki veliki poznavalac stripa, ali mi je drago pročitati neki dobar strip kad mi ga netko preporuči ili kad mi se svidi stil crtanja. Konkretnih dodira s tom umjetnošću imam svaki put kad trebam raditi neku zamršenu scenu u filmu pa onda crtam i poslije objašnjavam što to na crtežu zapravo jest. Nije lako pogoditi proporcije. Uvijek mi nekako glave ispadnu nahero ili su ruke veće od nogu i sl. Skidam kapu svakom tko zavlada tim umijećem, a Eddy je stvarno bio osoba čiji te rad ostavi paf! Ne samo kad se pogledaju njegova objavljena djela, nego i skice po školskim tekama i sl. Vidiš da je to nešto što je toliko prirodno izlazilo iz njega, kao što veli njegova mama u filmu: onak usput... Mislim da se po tome prepoznaju pravi genijalci, što ne ulažu gotovo nikakav napor, a ostave te zadivljenim.

Film u kojem Eddy nije umro

Konkretno, kako si došao na zamisao da radiš film o Edvinu Biukoviću? Jesi li prije poznavao njegove radove? Što te privuklo?

— Eddyja nikad nisam upoznao, ali sam mnoge stripove pročitao, a da nisam ni znao da su njegovi, jer u to vrijeme na to nisam obraćao pozornost. Na temu me uputio moj prijatelj i scenarist filma Zdravko Šarčević. To je bilo vrlo davno, negdje godinu dana nakon Eddyjeve smrti — 2000. godine. Tad mi je predložio da napravimo film o strip-genijalcu koji je tragično mlad preminuo i iza sebe ostavio vrijedne radove, ali i nekoliko kaseta na kojima se vidi atmosfera u kojoj je radio. Tad mi se ta tema činila nekako preobičnom i moram priznati da se nisam odveć zainteresirao, već sam preporučio nekoliko nezavisnih produkcijskih kuća koje bi mogle biti zainteresirane za takvu temu. Jedna od njih bila je i Factum, koja je na kraju i producirala film. Impuls za stvaranje filma bila je čista zanesenost razvojem tehnologije koja je videomaterijal činila nevjerojatno podatnim za raznorazne eksperimente, ali nikad nisam znao kako bih to iskoristio, a da to ne postane samo sebi svrha. I onda mi je u jednom razgovoru Zdravko dao Eddyjev strip Grendel Tales i kasetu sa snimkama Eddyja dok crta. I taj materijal bilo je nešto što je na samo gledanje imalo instant-poveznicu s nekim mojim inspiracijama i uzorima, a s druge strane bilo je i stravično to što tog veselog čovjeka sa tih snimki više nema. I tako je polako nastala zamisao da se napravi strip-film koji bi imao tu veselo-tragičnu notu. Prva premisa do koje smo došli bila je da želimo napraviti film o Eddyju kao da nije umro. I tako je krenulo...

U filmu se često koristiš izrazito stripovskom tehnikom kadra u kadru. Pretpostavljam da si je ovaj put primijenio kako bi podcrtao tematsko-stilsku srodnost. Zašto, tj. što si sve njome htio postići?

— Mnogo je stripova ekranizirano i raznim se tehnikama pristupilo kako bi se dio toga stripovskog štiha prebacio na film. Od početka nisam htio da to nama bude neka pomodna igrarija koja bi se potrošila nakon prvoga pojavljivanja na platnu. Živcirali su me čak i uspjeliji filmovi s takvim postupcima, a jedan od onih koji se koriste slikom u slici bio je i Hulk Anga Leeja, koji je po mom mišljenju vrlo precijenjen u smislu uporabe tih postupaka. Naime, čemu služi to da gledatelj u sceni polijetanja nekog helikoptera istovremeno u podijeljenom ekranu vidi i elisu i cijeli helikopter i lice pilota... Helikopter je helikopter i baš me briga što se sad može snimiti svaki vijak posebno. No vizualno je bilo zanimljivo i tada sam odlučio da primijenimo sličnu tehniku, ali u svrhu spajanja sadašnjosti i prošlosti. Na taj način Eddy je mogao oživjeti i prividno komunicirati s prijateljima u sadašnjosti. Dugo smo se namučili da stvorimo tu kemiju i mislim da su na ovom poslu montažerka Ana-Marija Sremec i drugi montažer, Mato Ilijić, imali vrlo izazovnu zadaću, koju su vješto ispunili. Mislim da je to osnovna nakana koja se različito manifestira kroz film. Eddy upada ljudima u riječ, njegovi prijatelji koji su o njemu nekad pričali jedno sada govore drukčije o istoj temi...

Može li film Ode Eddy biti zanimljiv i nekomu izvan Hrvatske? Ako ne, vrijedi li on manje?

— Jao si ga filmu koji ne može biti vrijedan izvan granica domovine. Film o Eddyju u osnovi je priča o društvu dobrih prijatelja koje se više-manje raspalo nakon njegove smrti i o njihovim sjećanjima koje ih vežu uz drugo doba. Taj je motiv filma univerzalan i trebao bi biti razumljiv i u Japanu i u Meksiku. Ako se to nakon gledanja filma ne osjeti — da, onda taj film vrijedi manje, ali onda vrijedi malo i ovdje u Hrvatskoj. Možda se netko zainteresira za strip

Što očekuješ od filma Ode Eddy?

— Da ljudi upoznaju nekoga koga više nikad neće imati prilike vidjeti na ulici, u kafiću, kinu, restoranu... Mislim da je Eddy bio osoba vrijedna poznavanja. Ako se gledatelji budu osjećali siromašnijim što ga nikad nisu uživo upoznali, kao što sam se ja osjećao siromašnijim za to iskustvo dok sam radio ovaj film, možda će spoznati vrijednost koju nosi jedan život, pogotovo takav život kakav je bio Eddyjev. Na svu sreću dio tog života ostao je u njegovim radovima i možda ovim filmom nekog zainteresiramo za strip, Eddyju bi to sigurno bilo drago.

Nakon nekoliko pobranih Zlatnih uljanica i nagrade za najbolju režiju na Danima hrvatskog filma, bliži li se dan kada ćeš snimiti i igrani film, ili se tvoje ambicije zaustavljaju na dokumentarcima?

— Ambicije se dakako ne zaustavljaju na dokumentarcima. Trenutno imam dosta posla na televiziji snimajući igrane serije. To je, možda, neki oblik kompenzacije dok čekam priliku za cjelovečernji igrani film, a na Ministarstvo idem s dva scenarija pa eto, nikad se ne zna... To je lutrija.

Da si nekim čudom povjerenik za film, kojem bi mladom redatelju dao priliku da snimi svoj prvi igrani dugometražni film?

— Dao bih novac Kristijanu Miliću da dovrši film Živi i mrtvi. Teško je biti redatelj, a ne snimiti dugometražni film, ali mislim da je još teže da se netko toliko približi tom cilju i da ga se onda prekine na pola puta.

Razgovarao Kruno Lokotar