Dragi prijatelj

Dragi prijatelj

Nevidljivim Leonardom Norme Šerment Mala scena uspješno je nastavila niz svojih ovosezonskih predstava namijenjenih djeci i omladini

Neodoljiv je, iako diskretan, šarm ove minijature za mlade adolescente (i, jasno, za roditelje djece u toj više nego osjetljivoj dobi), tako da se doimlje svježom i gotovo trideset godina nakon praizvedbe (1977). Otuđenje, osamljenost, roditeljsko zanemarivanje djece i drugi problemi u njoj dotaknuti u međuvremenu samo su se još više zaoštrili — podignuti su, takoreći, na drugu potenciju. Suočena sa svakodnevnom rutinom, koja uključuje školske obveze, stalnu užurbanost i neprekidno zauzete roditelje, trinaestogodišnja djevojčica izmišlja nevidljiva prijatelja, sredovječnoga gospodina Leonarda, koji je tretira kao damu i pripovijeda joj o svojim putovanjima svijetom, ponajviše o romantičnom Parizu… Nije potrebno biti psiholog, pa da bi se u toj fantaziji prepoznao poziv u pomoć osamljena djeteta; no, prezauzeti sobom, roditelji djevojčice u imaginarnom Leonardu prepoznaju tek potencijalna (ili, latentna) napasnika, a potom sumnjaju i u njezino mentalno zdravlje. Konačno, pred mogućnošću realizacije zbiljskoga prijateljstva, pa i nagovještajem prve ljubavi, Leonard (kao što i pristoji) — nestaje. On je bio tek pomoćnik ili vodič na tegobnu putu izlaska iz djetinjstva i ulaska u privlačan, tajnovit, ali i strašan svijet odraslih. Norma Šerment preuzela je svoj nevidljivi lik iz duge književne i nešto kraće teatarske tradicije, čiji je prvi (ozbiljni) iskaz bio, koliko se mogu sjetiti, duhoviti komad Noela Cowarda (Blythe Spirit) još negdje početkom četrdesetih godina. Na sceni je nazočan samo glasom, i to, u logičnom redateljskom rješenju Ivice Šimića, upravo očevim (što je sitna psihoanalitička finesa). Ostali su protagonisti Buga Marija Šimić, nedvojbeno glumački i glazbeno nadarena djevojčica, s prirodnim (naslijeđenim?) osjećajem scene, Ivica Zadro, Vitomira Lončar (koja je ulogu Djevojčice tumačila na praizvedbi 1977), te, također odličan, dječak Duje Aralica (u alternaciji Pavle Gamoš). Konačno, izvedbu živom gitarističkom svirkom, u stilu šezdesetih i sedamdesetih godina (Simona i Garfunkela, recimo) prate Šimić i Zadro, dok je stihove za songove napisala sama autorica. Zamisao da se u jednosatnu predstavu uvedu glazbeni komentari — nije komad pretvorila u mjuzikl, ali je znatno pridonijela gledljivosti i općem dojmu, koji je nedvojbeno pozitivan. Nevidljivim Leonardom Norme Šerment Mala scena uspješno je nastavila niz svojih ovosezonskih predstava namijenjenih djeci i omladini — na način kako to i treba raditi: strogo kazališnim (dapače, tradicionalnim) sredstvima, bez podilaženja novom tehnicističkom ukusu, ali i bez suvišna i odbojna dociranja.

Boris B. Hrovat