Vijenac 312

Multimedija

TV: Dvornikovi, RTL

Dino kao Ozzy

Prikazana svakodnevica simpatičnih članova obitelji Dvornik poražavajuća je u trivijalnosti i ispražnjenosti od bilo kakvih zanimljivijih sadržaja

TV: Dvornikovi, RTL

Dino kao Ozzy


slika


Prikazana svakodnevica simpatičnih članova obitelji Dvornik poražavajuća je u trivijalnosti i ispražnjenosti od bilo kakvih zanimljivijih sadržaja


I tako se program Televizije RTL, nakon nepune dvije godine emitiranja, naposljetku pretvorio u gotovo neprekidni 24–satni reality show, koji tek povremeno prekine peta repriza romantičnih doživljaja kreštave dadilje Fran Drechser ili neki negledljivi trećerazredni američki akcijski film s Dolphom Lundgrenom u glavnoj ulozi. Nakon što si nesretni bračni parovi međusobno zamijene supruge (ali i neudana prognostičarka Renata Sopek završi ubrzani tečaj upoznavanja čari seoskog života), prijatelji prionu na uređivanje stambenih i inih kvadrata, a emisijama poput Najbolje od najboljeg iz BB kuće i Hamdija: život milijunaša instant–popularnost nevoljnih sudionika Big Brothera bespoštedno se marketinški eksploatira do posljednje isplative sekunde. Takvu se konceptu programa pseudoreality serijalom Mjenjačnica morao prilagoditi i daroviti Robert Knjaz, kojem se još ne dopušta realiziranje godinama najavljivanih projekata Knjazalište i Nogometna televizija. Tako će zasigurno i ostati, sve dok uprava RTL–a ne zaključi da im beskrajni stvarnosni prizori iz bračnog života u udarnim terminima ipak ne jamče gledateljsku naklonost. Iritantnom metodom svojevrsne vezane TV prodaje (junaci Zabranjene ljubavi gostuju kod Sanje, ona s Novim fosilima u Retromaniji, a svi zajedno na kraju u redovitim prilozima Exploziva), zbog čega gledatelj RTL–a stječe dojam da neprekidno prati jedan te isti program kroz koji ga vode neznatno drukčija lica atraktivnih prezenterica, jednokratnim vikend–gostovanjem Davora Gopca i Dina Dvornika u Big Brotheru prije nekoliko je mjeseci najavljeno skoro emitiranje novog pseudoreality–showa Dvornikovi. Serijal o svakodnevici donekle disfunkcionalne obitelji nekadašnje glazbene zvijezde Dina Dvornika, ekscentrika i čudaka koji javnost već dugo uvjerava da više ne pjevuši stihove Droga me je ´zela riječke rock skupine Let 3, najavljivan je kao hrvatski pandan megapopularnim Osbourneovima. Uistinu, ako itko od hrvatskih celebrityja odgovara Ozzyju Osbourneu, to je upravo Dino Dvornik. Nakon što je, zahvaljujući suradnji s Rambom Amadeusom i Oliverom Mandićem, potkraj osamdesetih i početkom devedesetih godina zaraznim plesnim ritmovima nadahnutim funkom na anemičnu domaću glazbenu scenu unio prijeko potrebnu dozu adrenalina, Dino je ubrzo popustio pod teretom slave i učestalo počeo praviti slona od sebe. S vremenom je posve zanemario glazbu, da bi se naposljetku pretvorio u incidentnu osobu i liječena ovisnika, kojem je uloga narkodilera u Ostojićevu filmu Ta divna splitska noć savršeno legla. Nakon odgledane samo jedne epizode serijala o najgoroj običnoj hrvatskoj obitelji jasno je da Dino ponudu RTL–a jednostavno nije mogao odbiti. Pretvorivši se u ovisnika o Playstationu mučena kroničnim nedostatkom nadahnuća, nekadašnji enfant terrible domaće glazbene scene povremenim slabo plaćenim gažama ne uspijeva prehraniti brižnu, no inertnu suprugu Danijelu i otkačenu i emotivnu kćer Ellu. Prikazana svakodnevica dobrodušnih i u osnovi ipak simpatičnih članova obitelji Dvornik poražavajuća je u trivijalnosti i ispražnjenosti od bilo kakvih zanimljivijih sadržaja. Dok Danijela bezuspješno pokušava izgubiti koji kilogram, a Ella tulumari i provocira roditelje, Dino se bori s nerazumijevanjem okoline, osjećajima inferiornosti i nevoljenosti (ganutljivi su prizori u kojima supruzi i kćeri prigovara da ga ne vole) i strahom od kastracije koji je osobito došao do izražaja nakon operacije njihova psića Asa. Uz povremene posjete Alke Vuica i članova šire Dinove obitelji, njegovo, Danijelino i Ellino ubijanje dosade i nerijetko nepovezana razglabanja o egzistencijalnim problemima jedino su što Dvornikovi zasad nude. Za imalo zahtjevnijega gledatelja to je svakako premalo.


Josip Grozdanić

Vijenac 312

312 - 16. veljače 2006. | Arhiva

Klikni za povratak