DEKADENTNO I OPSKURNO

»15 dana«, ilustrirani časopis za umjetnost i kulturu, br. 5–6, Zagreb, 2005.

Moram naglasiti kako mi nije nimalo drago da ponovno moram desetkovati novi broj časopisa »15 dana«, na čelu s urednicima Tomislavom Brlekom i Brunom Kragićem. Svatko od nas može biti na krajnje suprotstavljenim teorijsko–ideloško–estetsko–filozofskim pozicijama, a da pri tomu — svaki na svojemu polju — pozitivno djelujemo i prinosimo općemu dobru. Već u impresumu stvari kreću inverzno i naopako: u Savjetu časopisa još uvijek stoji ime bivšega glavnoga urednika Slavka Kovača, koji već nekoliko mjeseci nije među nama. Broj je u tisak predan u prosincu 2005. Za takve se stvari u drugim redakcijama dijele izvanredni otkazi bez milosti, i to se teško može opravdati kao svjesna gesta, iz beskrajna poštovanja prema velikom prethodniku. Cijeli je broj posvećen određenim nadrealističkim fenomenima i manifestiranju nadrealnog u pojedinim umjetničkim žanrovima, i na prvi pogled u čitatelju imena pisaca i teme kojima se bave bude (straho)poštovanje i uvažavanje, jer riječ je, ipak, o ljudima koji imaju auru vrhunskih europskih intelektualaca (Radovan Ivšić: Nepovratni teatar: Jean Benoît i Sade; André Breton: Jean Benoît nam konačno predstavlja sjajni obrednik; Annie Le Brun: Na distanci; Annie Le Brun: Nadrealizam bez oštrice kojem nedostaje držak; Višnja Machiedo: Nadrealistička uzor–žena). Tu su još vrlo zanimljivi i edukativni prilozi vezani uz nadrealizam u fotografiji (Martina Borovac), bilješka Ivana Lesiaka iz 1958. o Tinu Ujeviću i odličan analitički esej Marka Špikića o Rieglovu pojmu umjetničkog htijenja (Kunstwollen) i recepciji umjetničkih oblika.

ESTETSKO I DUHOVNO ONEČIŠĆENJE

Problem je u odabranim reprodukcijama djela osrednjega nadrealističkog umjetnika Jeana Benoîta, koji je bio fasciniran Markizom de Sadeom, i koje nadilaze svaku kategoriju umjetničkog i estetskog, otvarajući veliku dilemu gdje su granice prikazivanja nekog vizualnog materijala u časopisu koji je ipak mainstream časopis za umjetnost i kulturu i izdaje ga CEKAO, s ciljanom dobnom i obrazovnom skupinom (studenti, umjetnici, kulturnjaci, intelektualci, sveučilišni profesori…). Benoît nije uvršten ni u jedan relevantan svjetski pregled umjetnosti 20. stoljeća, tek u izdanja koja se specijalizirano bave nadrealizmom. Naime, riječ je o djelima koja su neupitni estetski i moralni kič, i koja po tomu nisu primjerena objavi u »15 dana«, tim više što gotovo uopće ne upotpunjuju tekstualni materijal broja. Ono što kod Benoîtovih djela nije vezano uz animalno–karnalni eros, po Ne–duhu (Anti–duhu) i duhovnoj frekvenciji koju izražava vezano je uz tamnije okultne sfere. Imalo upućenijem poznavatelju povijesti okultnoga jasno je kako je Benoît očito bio iniciran u stanovite prakse koje spajaju ritualno oslikavanje tijela, umjetno izazivanje transa halucinogenim sredstvima, obredne seksualne orgije, koketiranje s nekrofilijom... da nastavim? If it looks like shit, and smells like shit, then it’ s — shit! Jasno je odakle vjetar puše. I u tekstu Annie Le Brun u kojemu žučno i iživcirano polemizira s glasovitim piscem Jeanom Clairom o nadrealizmu (Clair je pronicavo sondirao gdje u nadrealizam prodiru okultne prakse i kako su isprepletene s pokretom, a Le Brun to žestoko poriče), kao i u tekstu Višnje Machiedo o nadrealističkoj uzor–ženi savršeno je razotkrivena okultno–teozofsko–spiritistička dimenzija nadrealizma. U prije navedenim tekstovima u časopisu nesuvislo se i zapleteno pojašnjava u čemu je snaga poveznice između Markiza de Sadea i Jeana Benoîta. Kao da se svjesno zamagljuje istina ispod nabrijanih intelektualnih bravura. Višnja Machiedo lijepo navodi kako je »nadrealistima bio odbojan kršćanski duh«, i to je točno: njihov ideal žene je Lilit, a ne Marija, koja je najveći neprijatelj kraljevstva tame; zato su alergični na njezine ženske atribute i simbole. Da je novi broj »15 dana« drukčije vizualno opremljen, zaključili bismo kako je uredništvo nadobudno željelo raskrinkati neke ideološki sumnjive sfere velikog i fascinantnog umjetničkog pokreta i stila. Ovako možemo samo citirati Josipa Blaževića kada kaže kako se danas zlorabi moda okultizma: »Zlonamjerno se instrumentalizira senzibilnost mladih prema svijetu fantastike i fantazije kako bi im se poturili negativni i životu protivni sadržaji.« Pa, kako je krenulo, zašto sljedeći broj ne bi bio posvećen teoretičaru Peteru Mlakaru, bendu Death In June te po komu i čemu je taj sastav dobio ime, Andresu Serranu i njegovim djelima s motivom Krista, i tako unedogled. Bilo bi sjajno da se pametno elaborira što to stoljećima dio intelektualnih i umjetničkih elita zavodljivo vuče prema dolje u tamu. Jer, najveća je demonska varka teza kako su takav diskurs i estetika dokaz intelektualne slobode, pobune, kidanja okova s tradicijom, napretka i intelektualne samosvijesti. Ovaj broj »15 dana« samo je refleksija intelektualne oholosti i neshvaćanja granice dvaju svjetova. Koketiranje s tom vrstom okultizma pod krinkom nečega drugoga ne pripada redakciji časopisa s tradicijom i ugledom. Razina privatnih nagnuća nikada ne bi smjela prijeći granicu javnoga.

Iva Körbler