ZAVODLJIVA IGRA STEREOTIPIMA

ZAVODLJIVA IGRA STEREOTIPIMA

Dubravka Oraić Tolić, Muška moderna i ženska postmoderna. Rođenje virtualne kulture, Naklada Ljevak, Zagreb, 2005.

Knjiga Muška moderna i ženska postmoderna sastoji se od deset eseja u kojima Dubravka Oraić Tolić razlaže, a često i isprepleće, nekoliko glavnih tema istraživanja: modernu i postmodernu književnost iz rodne vizure, obilježja suvremene virtualne kulture, načine konstruiranja nacionalnih stereotipova i njihovu dekonstrukciju te rusku književnu avangardu. U tekstu koji je knjizi dao naslov, te se može smatrati i glavnom tezom, autorica polazi od definiranja i razlikovanja spola od roda, pri čemu spol smatra biološkom odrednicom, a rod kulturalnim konstruktom, odnosno predodžbama i stereotipima nastalim djelovanjem vremena, povijesti i kulture. Iako na više mjesta u knjizi ističe iskonstruiranost stereotipa i njihovu neutemeljenost u zbilji, nadovezuje se na otkriće feministica šezdesetih i sedamdesetih godina 20. stoljeća da je književnost zapravo muška, a ne univerzalna, jer su je pisali uglavnom muškarci te otkriva isključivo mušku perspektivu i muške predodžbe. Prema feminističkim teorijama, naime, u središtu moderne kulture nalazio se prosvjetiteljski racionalistički subjekt muškoga roda s velikim projektom emancipacije vlastite individualnosti i beskrajnom vjerom u moć (i nadmoć) svog uma. Dubravka Oraić Tolić nastoji dokazati da su se protiv takve odveć samouvjerene, elitističke i netolerantne maskuline racionalnosti pobunili moderni umjetnici, koji su u osobinama vezanim uz marginalizirano žensko rodno polje otkrili velik kritički potencijal te su, utemeljujući identitete na njima, pripremili prijelaz u postmodernu — koja je, za razliku od moderne — otvorena, pluralistička, tolerantna i svjesna ograničenosti ljudske misli. No, iako autorica vrlo spretno i zavodljivo vodi priču o muškoj moderni i ženskoj postmoderni po svojoj niti, nekoliko je stvari ipak sporno. Začuđuje feminističko ustrajavanje na rodnim razlikama, koje kao rezultat prije ima mijenjanje vrijednosnoga predznaka stereotipnih predodžbi nego njihovu dekonstrukciju i rušenje (kao: nisu iracionalnost, emocionalnost, priroda..., tipične ženske osobine, ni tako loše). Začuđuje proglašavanje cijele književnosti odnosno umjetnosti muškom na temelju obilja muških predrasuda i diskriminacije u djelima, koje zanemaruje da je isključivo sposobnost komuniciranja univerzalnih vrijednosti osobina po kojoj nešto stječe status umjetnosti. Od svega svakako najviše zaprepašćtuje autoričina tvrdnja da su moderni muškarci (glavni negativci u ovoj priči) imaginirali predodžbu u kojoj je žena shvaćena kao priroda/objekt, a muškarac kultura/subjekt te su prisvojili slobodu i racionalnost samo za sebe, dok se u klasična vremena žene poštovalo te nije postojao ni problem ni potreba za njihovom emancipacijom (a što kad se u Platonovoj Gozbi kaže da su mladići od prirode bolje obdareni pameću i ljepotom nego žene? a kad Aristotel u Poetici tvrdi da robu i ženi ne pristaje da budu plemeniti i hrabri? a činjenica da su obrazovanje, politika i javno djelovanje bili rezervirani samo za pripadnike muškog spola? itd., itd.). Predrasude i diskriminacija ipak su mnogo stariji od moderne kulture.

Sve je konstrukt

Važno je napomenuti da u kontekstu postmodernih teorija konstruktivizma, o kojima autorica također iscrpno piše, tekst Muška moderna i ženska postmoderna dobiva posebno značenje, jer znači njihovu najdosljedniju primjenu. U skladu s njima, autorica svjesno zauzima posebnu, partikularnu perspektivu i odriče se pretenzija na jedinu i posljednju istinu o svom predmetu. Nema zbilje ni istine, kažu te teorije, sve je konstrukt, čija uvjerljivost ovisi o autoričinoj sposobnosti pričanja priče. Mora se priznati, sposobnost pričanja priče Dubravke Oraić Tolić zaista je virtuozna. Nakon što je dekonstruirala rodni stereotip, njime se poslužila kao temeljem novoga konstrukta, te tako izvela spektakularan skok od vica do teorije. Ipak ne odustaje posve od vjere u mogućnost razlučivanja bitnog od nebitnog i dosezanja zaokruženog uvida i spoznaje, što je vidljivo iz ostalih eseja okupljenih u knjizi. U njima, oslanjajući se na Baudrillardovu teoriju o simulakrumima i simulaciji, precizno određuje osobitosti suvremene virtualne kulture: fiktivnost, odnosno izmanipuliranost zbilje i ozbiljenje fikcija te utjecaj virtualnih svjetova interneta, medija i dostignuća suvremene znanstvene tehnologije koja izmiču kontroli (genetički inženjering) na doživljavanje zbilje. Sistematizirajući strategije suvremene književnosti, kao dominantne osobine osamdesetih i devedesetih godina 20. stoljeća ustanovljuje intertekstualnost, dokumentarizam, autobiografizam i posttraumatsku prozu, a nultih novoga — virtualni realizam, odnosno mimezu u svjetovima simulacije i simulakruma. Komparirajući nulte poetike avangarde (transmentalni jezici: zaum itd.) sa suvremenim poetikama, utvrđuje da je avangardna negacija bila svjetotvorna i kulturotvorna s vjerom u istinski svijet, dok je postmoderna svjetotvorna bez vjere u istinsku i pravu supstanciju, bez vjere u izvornik. Dekonstrukcija stereotipa osobito je jasno provedena u tekstovima o kulturnim i nacionalnim stereotipima, u kojima se razotkrivaju mehanizmi njihova konstruiranja: želje i strahovi stvaraju imagologiju, imagologija stvara ideologiju, ideologija stvara diskurs, diskurs stvara stereotipe. U esejima Dubravke Oraić Tolić do izražaja dolaze sve vrline koje su joj priskrbile status autoriteta u znanstvenom proučavanju moderne i suvremene književnosti i kulture: vrlo točno otkrivanje bitnih osobina predmeta istraživanja, sistematičnost, metodičnost i spretno uklapanje (brojnih) referencija u smislenu cjelinu. Atraktivnost tekstovima osigurava vrlo živahan i dinamičan stil, koji s lakoćom zaokuplja čitatelja, neprestano ga zabavljajući živopisnim primjerima, a povremeno ga i izazivajući na polemiku.

Svjetlana Sumpor