Veliki miting – veliko početno slovo naše animacije

Veliki miting – veliko početno slovo naše animacije

Jednom će marni teoretičari reći: svaki film nosi, htio — ne htio, neku ideološku promidžbu. Veliki miting otvorio je svojom naivnom energijom vrata subverzivnoj sintezi koja će kulminirati Surogatom, Don Kihotom i mnogim drugim ostvarenjima kojima se ponosimo

Ni grandiozni povijesni prevrati koji su imali ambiciju poništiti svekolike povijesne frustracije i stvoriti novoga čovjeka, poput komunističkog pokreta, nisu mogli napraviti ništa bez logistike i intelektualne infrastrukture građanskoga nasljeđa. Bilo da su se nenarodni elementi potpuno priklonili Partiji ili pak bili bezdušno potamanjeni, kreatori novoga poslijeratnog poretka tupo su pristali na svojevrstan kulturološki revizionizam. Prijetvorno, ili oportunistički, tanušni sloj građanskog nasljeđa bio je sol socijalističke kulturne obnove. Žalosno je i za jedne i za druge da u toj bizarnoj mješavini straha i konformizma nisu našli produktivno uporište za godine koje su slijedile, pa su sudionici poslijeratne povijesti morali nedostojno argumentirati vlastite pozicije i motive u raznim inačicama kriptosustava ili se naknadno ispričavati.

Intelektualna utjeha

Humoristički list »Kerempuh« bio je jedna od tih poslijeratnih benignih intelektualnih utjeha. Dok su ljudi gubili živote nakon uzrujanih i kratkotrajnih ročišta prijekih sudova, iz potleušica i prigradskih suburbanih naseobina (kao što to uvijek u povijesti biva) migoljio je novi naraštaj, odlučan zaboraviti sve što je bilo u ime nove povijesti. Pa dok su karikature i humoreske oštro šibale po birokraciji i rudimentima hedonizma u želji za životom dostojnim čovjeka, sudionici građanske povijesti koji se nisu posuli pepelom i pokrstili ateističkom vodicom ostajali su bez svojih imanja, a pobornici nacionalne koncepcije bez glave i časti. Nisu urednici, crtači i tekstopisci bili glupi, gluhi i slijepi na ono što se zbivalo u odnosu na činjenicu nenadane šanse koja se pružila njihovim novourbanim ambicijama… I danas držimo, jer smo taoci istih iskušenja, da su vjerovali kako se u kombinaciji raznolikih žrtvovanja krije zalog istinskoga povijesnog pomaka.

Poslijeratni »Kerempuh« u jednom trenutku prodavao se u nakladi od 150 000 primjeraka. U sustavu pune zaposlenosti i ismijavanja logike tržišta, a ipak u sustavu robno–novčane privrede, bez znanja o investiranju i poduzetništvu, marni partijski službenici dosjetili su se napraviti, u kulturološkom smislu, doista nešto revizionističko: snimiti pravi pravcati animirani film! Neka ostane u svemu tome malo povijesne romantike: navodno ništa o animaciji nisu znali i, navodno, pisali su Waltu Disneyu da im pomogne savjetom. Borivoj Dovniković kune se da im je veliki Walt odgovorio, ali ja u to ne vjerujem. Još sam nekoliko puta čuo da je Disney bio veliki ljubitelj naših animiranih filmova, no sve bih na svijetu dao da vidim o tome kakav pisani trag.

Urbani genijalci i bistri došljaci

Tadašnji Milan Bandić naše kulture — Fadil Hadžić, urednik gorespomenutog »Kerempuha«, bio je uvjeren da pokretanje produkcije animiranoga filma ne samo da ne proturječi ideji socijalizma i bratstva i jedinstva nego dinamički afirmira genij te ideje. U proljeće 1951. u nekoliko »Kerempuhovih« soba počinje tako produkcija filma koji će se poslije pokazati ključnim u nastajanju začudne i neponovljive Škole animacije. Možemo li u bizarnoj simbiozi socrealističnog, agitpropovskog scenarija, i fenomenalne diznijevske likovnosti i animacije naći rudimente jedne od najizvornijih pojava u sveukupnoj povijesti animacije? Što se više bavim tim fenomenom, sve više mi izmiču teoretski argumenti. No, spoj preživjelih urbanih genijalaca i nadobudnih bistrih došljaka bit će kratkotrajnom dobitnom kombinacijom, gotovo nezabilježenom u suvremenoj povijesti europske kulture. U ožujku 1951. održana je tako premijera Velikog mitinga, prvoga pravog crtanog filma napravljena u ovim krajevima. Film je trajao čitavih dvadesetak minuta (točnije 567 metara), i priča nam o stupidnosti sovjetskog sustava koji u ortaštvu s albanskim političkim primitivizmom hoće podjarmiti svojim rigidnim jednoumljem čitav potencijalni socijalistički svijet. Nailazi, na svoju žalost i na naše veselje, na zapanjujući prizor originalnog jugoslavenskog društvenog ustroja. Danas, kad gledamo taj izvrsno producirani film, ostajemo zapanjeni dvostrukim cinizmom: onim koji nam dolazi iz poruke filma i onim koji zrači iz neprimjerene diznijevske animacije i nevjerojatne likovne istančanosti. Podsjetimo se: scenarij za Veliki miting napisao je Mirko Trišler, režirao ga je Norbert Neugebauer, autor likovnog rješenja bio je Walter Neugebauer, a u realizaciji su sudjelovali još Ico Voljevica, Borivoj Dovniković, Ivan Pušak, Vladimir Delač, Oto Reisinger i Oto Antonioni. Glazbu je napisao Eduard Gloz, snimatelj je bio

Frano Vodopivec. Jednom će marni teoretičari reći: svaki film nosi, htio — ne htio, neku ideološku promidžbu. Veliki miting, otvorio je svojom naivnom energijom vrata subverzivnoj sintezi koja će kulminirati Surogatom, Don Kihotom i mnogim drugim ostvarenjima kojima se ponosimo… Čak i bez teoretske privole njihovih autora. No, i kultura je revolucija koja teče... Sudionici su mislili najbolje, a na nama je da to objasnimo. Kako bi novi naraštaji bili motivirani za nove krugove revolucionarnog entuzijazma.

Joško Marušić