Tamarin tour de force

Tamarin tour de force

Još nismo čuli da hrvatski filmski soundtrack funkcionira tako minuciozno i tako posebno, te da tako nenametljivo uspijeva reći sve pojačavajući istodobno opći dojam i redateljsku misao

Što je muškarac bez brkova Hrvoja Hribara jedan je od rijetkih hrvatskih filmova koji se promišljeno i istinski vjerno, bez (podmuklih) trikova koristi glazbenim nacionalnim blagom. To je ponajprije zasluga Tamare Obrovac koju poznajemo po specifičnim obradama i skladanju hrvatskih folklornih napjeva kojima je uspjela privući čak i publiku nenaviklu na pravi hrvatski folklor. Pokazujući bezgraničnu ljubav za glazbeno nacionalno blago, Tamara Obrovac već je dugo kvalificirana za filmove kojima se, uz sliku i sadržaj, i zvukovno nastoji ocrtati lokalni kolorit te je pravo čudo da je nitko prije Hribara nije usmjerio skladanju filmske glazbe. U filmu su njezini glazbeni komentari suzdržani, ali ciljani, pa uz definiranje štura krajolika oko mjesta Smiljevo i posredno ocrtavanje haiku–hobija jednog od likova oni ističu pojedine važne filmske trenutke (npr. kada Tatjana otkriva da ju je poginuli suprug varao, kada svećeniku otkriva ljubav, kada Julija upoznaje Stjepana...). U tim slučajevima Tamara Obrovac dopušta da je ponese scena, ali uvijek kreće od jedne instrumen–talne linije (najčešće gitare, kojom se naj–radije izražava), a zatim je širi u glasovno–folklornu vertikalu (najčešće ojkanje ili ejkanje), koja postaje vrhunac. Nakon toga slijedi smirenje u istom smjeru (opadanje instrumenata na jedan — gitaru, dinamičko i gradacijsko smirivanje). To je jedan od načina na koji funkcionira filmska glazba Tamare Obrovac i to je zapravo njezin najčešći put pojačavanju scenske dramatike. Ona također rado komentira ono što vidi na ekranu. Tako se ženskim ojkanjem, koje se u nekim situacijama pretvara u jojkanje, decentno upleće u situacije i dijaloge. Na primjer, kada Marinko uništava Stjepanove ruže i viče: »Jel’ boli?«, Tamarine djevojke pjevaju »Joooj!«; a istim »Joooj!« komentira Tatjaninu ispovijed, od koje započinje zaplet i zbog koje će i Tatjana i don Stipan još dugo jaukati prije nego što se situacija ne raspetlja u njihovu korist. No glavna je ljubavna priča poticaj skladateljici da osim mudrih, lokalno obojenih komentara i folklornoga crtanja atmosfere, krene i drugim, pravim filmskim putem. Pjesma Daleko je onaj tko me voli u izvedbi Anje Gasparini ponuđena je na početku filma kao uvod i folklorno oslikavanje. No tijekom filma pokazuje se da melodija nadilazi izvorni zvuk i da tekst — kao lajtmotiv — postaje važna sastavnica događaja. Pretvarajući pjesmu Daleko je onaj... u ljubavnu temu i ujedno glavnu filmsku temu, Obrovčeva joj dodjeljuje filmsku ulogu. To joj omogućava da povremeno odbaci znakoviti tekst, te da je odjene u boje klasičnih instrumenata (violončelo), koje je ozbiljuju i koje pitanju ljubavi daju težinu. Dapače, kada don Stipan odluči priznati ljubav, skladateljica gura soundtrack izvan svojih tipičnih okvira, dodajući šturom folklornom zvučanju glasovir kao iznenađenje i pravi ljubavni komentar. To je, zapravo, put koji na trenutak vodi u klasičniji glazbeni jezik — ali i taj je jezik uporabljen sa svrhom: pomoći filmu da jasno funkcionira lokalno i ljubavno. Tamara Obrovac se, vidjeli smo, upleće i u urnebesni smijeh, ali samo putem ozbiljna komentara, koji cijeli film čini još duhovitijim i uvjerljivijim. Doista još nismo čuli da hrvatski filmski soundtrack funkcionira tako minuciozno i tako posebno, te da tako nenametljivo uspijeva reći sve pojačavajući istodobno opći dojam i redateljsku misao.

Irena Paulus