TALIJANSKI KOLORIT

TALIJANSKI KOLORIT

Senzibilitet Ide Gamulin ponajprije je romantičarski, pa je možda upravo stoga melankolična Sonata u f–molu djelovala uvjerljivije od ostalih

Ugledna hrvatska pijanistica Ida Gamulin, poznata ponajprije po promoviranju opusa hrvatske skladateljice Dore Pejačević, za svoj novi nosač zvuka odabrala je pomalo nekonvencionalan pijanistički repertoar. Talijanski capriccio tako nema nikakve veze s istoimenom orkestralnom skladbom P. I. Čajkovskog, nego objedinjuje kompozicije Domenica Scarlattija i Gioacchina Rossinija, te po jednu Vincenza Bellinija i Igora Kuljerića. Uobičajenu praksu suprotstavljanja baroknih, klasicističkih i romantičkih kanona hrvatskoj suvremenosti zamijenio je za pijanizam netipičan, talijanski kolorit, na koji se Kuljerićeva Arabeska (po melodiji Rossinija) tek nadovezuje kolažno–fragmentarnom igrom s predloškom iz Rossinijeva Turčina u Italiji. Iskorake svakako treba poduprijeti, a glazbeno germanofilskoj kulturi poput naše ne škodi rehabilitacija Rossinija, kojemu neki još ne mogu oprostiti muke koje je bečkim uspjesima zadavao Beethovenu i Schubertu. No Domenicu Scarlattiju takvo što nije potrebno: njegove sonate ili — kako ih je sam nazvao — Essercizi, pisani kao instruktivno štivo za portugalsku infantkinju Mariu Barbaru, odavno su sastavni dio pedagoških i koncertnih programa, te su prepoznati kao povijesna poveznica između baroknog i klasičnog (pijanističkog) stila. Štoviše, imaju i svojevrsnu hrvatsku diskografsku tradiciju: Ivo Pogorelić je tako za Deutsche Grammophon snimio petnaest Scarlattijevih sonata, od kojih su četiri — L 413, L 366, L 23, L 104 (Ida Gamulin očito se koristi notnim izdanjem po starijem, Longovu popisu Scarlattijevih djela, a ne onom novijem, Kirkpatrickovu) — sadržana i na Talijanskom capricciu. Usporedbe su prema tome neizbježne, i mora se priznati da izvedbe Ide Gamulin katkada suzdržanošću, jasnoćom i oštrinom djeluju odveć kruto te odaju nedostatak lakoće prijeko potrebne tim minijaturnim sonatama u nastanku.

Romantičarski senzibilitet

Senzibilitet Ide Gamulin ponajprije je romantičarski, pa je možda upravo stoga melankolična, no s objema repeticijama pomalo preduga Sonata u f–molu (L 118) djelovala uvjerljivije od ostalih. Nasuprot tome, imenom Sonata in G, a zapravo nepretenciozna minijatura belkantista Vincenza Bellinija zazvučala je kako i treba — perolako lirski, a odsviran s velikom brigom za ugođaje ali i kompozicijske detalje, izbor iz Rossinijevih Grijeha starosti postavio se uz bok drugim ostvarenjima romantičke klavirske minijature. Te Rossinijeve kasne skladbe važne su ponajprije po ironijsko–parodijskim obilježjima, no u izboru Ide Gamulin ona su bila očita samo u Petit Caprice (Style Offenbach), dok je refleksivnost skladbi Memento Homo i Un profond sommeil djelovala potpuno nepatvoreno. Nažalost, sve to na nosaču zvuka nevješta i neprimjerena vizualnoga identiteta.

Ivan Ćurković