Šutnja nije zlato

Šutnja nije zlato

Zdravko Tomac, Predsjednik protiv predsjednika, Detecta, Zagreb, 2005.

Sudbina ove knjige svojevrstan je lakmus hrvatskoga javnog prostora. Po svim ozbiljnijim anketama visoko je na listi uspješnica. To, ipak, nije spriječilo hrvatske medijske apostole da je osude na šutnju. Recenzije rijetkošću podsjećaju na podvig. Vjerojatno i stoga jer je sama studija ozbiljan uradak čiji se zaključci radikalizmom ne uklapaju u nametnute recentne okvire političke korektnosti u Lijepoj našoj. U hrvatskoj javnosti, naime, ograničen je broj društveno poželjnih iskaza, a jedan se osobito ističe. Umjesto razgovora o konkretnom političkom projektu, neke nedvojbeno nesimpatične komponente privatne osobnosti prvoga hrvatskoga predsjednika uporno se podmeću kao brand njegovu povijesnom projektu. Jasno, u raspravama o političkoj ostavštini nemoguće je izbjeći i psihološki moment. No, uzeti ga alibijem vlastitu političkom apriorizmu nedopustivo je — svagdje osim u Hrvatskoj. Svjestan eventualnih zamki, Tomac se oslonio na dvostruki kapital — praktična političara, neposredna sudionika zbivanja o kojima piše, te znanstvenika politologa, čije analitičke predilekcije nadopunjuju i korigiraju subjektivnost osobnog iskustva. Njegovo svrstavanje na Tuđmanovu stranu stoga ne znači bezrezervnu potporu svim aspektima tuđmanizma, nego priznanje neosporivim povijesnim zaslugama. Izjednačivši Tuđmanovu politiku s državnopravnom afirmacijom hrvatskoga identiteta, Tomac je nastojao odgonetnuti i obrazložiti uzroke i povode sukoba dvojice državnih poglavara. Sukoba koji, uza sve složene momente, nosi i snažnu crtu groteske, jer se jedan živi čovjek neprekidno vraća polemici s mrtvim, svodeći razlike dviju koncepcija na ponekad posve neukusno likovanje nad grobom, mjestom kome bi dobar odgoj nalagao barem minimum pijeteta. Ukratko, u svojevrsnu nastavku svoga prethodnoga djela Predsjednik: protiv krivotvorina i zaborava, autor je osobitu pozornost posvetio drugome glavnom akteru hrvatske političke sage, uvjerljivo prikazujući mijene društvenoga statusa Stipe Mesića — od prve violine do statista i konačno šefa dirigenta. Motive krivotvoriteljskoj ulozi građanina predsjednika Tomac obrazlaže uravnoteženim psihološkim i socijalnim argumentima. On ne prihvaća inače plauzibilnu tezu o strahu za vlastitu sudbinu (mogućnost da kao najviše rangirani hrvatski dužnosnik nakon Tuđmana i Mesić dođe na red po zapovjednoj odgovornosti) kao motivu za nezahvalnu ulogu svjedoka pokajnika. Mesićev navodni revolt protiv bosanskohercegovačkoga rata Tomac radije vidi buntom odbačena i uvrijeđena Tuđmanova suradnika. Riječju, osobna frustracija generator je grozničave opsesije jednoga hrvatskoga predsjednika likom i djelom drugog. Tako pozicionirane političke postave unaprijed su osuđene na borbu do istrage. Ako Stipe Mesić politički i državnički program gradi na potpunoj negaciji pa i sotonizaciji svih aspekata politike svoga prethodnika, tada se o jednom i drugom predsjedniku može suditi samo isključivo: ili — ili. Ili je Mesić bio mudar i dalekovidan, a Tuđman nacionalistički uskogrudan i tragično promašen ili je Tuđman bio veliki strateg i otac nacije, a Mesić veliki krivotvoritelj i sitan lažov. Tomčeva izoštrena raščlamba ovoga političkog, povijesnog i osobnoga sukoba dokazuje jasno i uvjerljivo da trećega nema. Njegova analiza sugerira i da je svaka krajnost rizična. Zaigravši na sve ili ništa, Mesić je iskazao hrabrost ulaska u rizik. Implicitno — i Tomac je prihvatio takvu disjunktivnu koncepciju. I njemu je bila potrebna velika hrabrost, a sraz dviju političkih paradigmi ujedno je i posljednja postaja u mukotrpnoj putanji njegove osobne metanoje. U tom srazu Tomac je zauzeo eksplicitno stajalište: on cijeni »da je dr. Franjo Tuđman jedan od hrvatskih velikana i da će s vremenom vjerojatno biti i najveći.« Postavlja i originalnu tezu o glavnim razlikama dvojice hrvatskih vođa. Po njemu je Tuđman političar esencijalist i istinski konvertit čija je transformacija iz komunista u hrvatskog nacionalista i domoljuba iskrena. Za razliku od svoga prethodnika, Mesić nije politički esencijalist, a njegovo konvertitstvo nikada nije bilo iskreno »jer je politička uvjerenja i političke stranke mijenjao kada je smatrao da će mu to pomoći u ostvarivanju vlastitih političkih ambicija i vlastite političke karijere.« Takav političar nije kreator. Politika kojoj se on tek priključio autorski je rukopis Banca, Pusićeve, »Feral Tribunea« i erazmovskog kruga u Hrvatskoj. Neizvoran, bez jasne političke koncepcije, ali s vrlo jasnim pogledima na svoj položaj i politički probitak, Mesić je u Tomčevoj knjizi pohvaljen tek usputnom tvrdnjom da »ponekad i brani Hrvatsku i njezine interese«. Već iduća tvrdnja, o čuvenome svjedočenju na Haaškom sudu, upravo ovih dana, dokidanjem zaštićenoga statusa građanina predsjednika, doživljava aktualnu provjeru. Nije lako izdržati dosljedno stajalište. Malo je djelatnika riječi u nas doraslo tom izazovu. Pohvala Tomčevoj knjizi u ovom bi trenutku značila zamjeranje aktualnom državnom predsjedniku i dijelu političkog establishmenta. Njezina pokuda, pak, morala bi se temeljiti na politološkom i društvenom znanju te misaonoj potenciji koja daleko nadilazi kapacitiranost sivom tvarju većine naših glava od pera. Stoga je izbor većine hrvatskih medijskih djelatnika posve logičan. U pozadini udobne šutnje, doduše, smrdi. Ali je sigurno i toplo! Srećom, sudbina je knjigama ponekad milostivija od trenutnih novinarskih hirova. Ova se s pravom čita. Daleko od toga da je besprijekorna. Tuđmanov lik u njoj prikazan je mjestimično nekritično. Jer, bez obzira na Vrhovnikove, njegove privatne mane, o kojima je Tomac ovdje uglavnom šutio, ne mogu biti bez odraza i na njegovu javnu ulogu. Ipak, povijest računa samo konačan zbroj. Ova rasprava podsjeća nas upravo na tu nesmiljenu izvjesnost.

Antun Pavešković