Shopping humanizam

Shopping humanizam

Ivan Supek, Refleksije o znanosti i politici, Prometej, Zagreb, 2005.

Znanje kao temelj cjelokupnoga društvenoga napretka te ljudsko dostojanstvo kao jedini temelj humanističke demokracije općeprihvaćene su teze s kojima ni njihovi najžešći protivnici ne ulaze u polemiku. Te se teze u tolikoj mjeri doimaju samorazumljivima da se prečesto zaboravlja kako u našem, domaćem kontekstu zapravo uopće nemaju realnu osnovu, ostajući tek utopijskim pozivom za ispravljanje svijeta u kojem je sve pošlo krivo. Jer, u suvremenoj Hrvatskoj temeljem društvenoga napretka ne smatraju se znanstvena dostignuća ili obrazovanje građanstva za život zasnovan na vrijednostima humanizma, nego gradnja shopping–centara i autocesta, a u osnovi naše tranzicijske demokracije ne nalazi se afirmacija ljudskoga dostojanstva, nego sustavno razaranje dostojanstva opljačkanih umirovljenika i radnika svedenih na jeftinu radnu snagu kojoj lokalni moćnici i međunarodne korporacije žmiču i posljednju kunu ne bi li ovu zemlju pretvorili u tajkunski pašaluk ili koloniju inozemnih bankarskih i osiguravajućih društava. Nova knjiga akademika Ivana Supeka djelo je prepoznatljiva rukopisa, odnosno, kao i dosad, autor se pretežno bavi dvjema gore navedenim tezama. Poput knjige Na prekretnici milenija o kojoj smo prije četiri godine opširnije pisali na stranicama ovih novina, i ove su refleksije tematski podijeljene na dva dijela u kojima je riječ o fizici odnosno globalnoj prijetnji atomskom bombom i Supekovom humanističkom angažmanu te o razmatranjima aktualne političke i društvene situacije u Hrvatskoj. Supek je pronicav promatrač društvenih nepravdi i nipošto se ne može proglasiti eskapističkim donkihotom, kakvim ga proglašavaju njegovi neobrazovani protivnici. Težnja za znanošću i politikom u čijoj su srži humanizam i ideja pravednosti nisu ni liberalne, a još manje socijalističke utopije, već nepatvorena želja da se društveni odnosi zasnuju na iskonskoj čovječnosti, a znanost ustoliči kao najvažnija i najhumanija djelatnost. Očajnička potraga za politikom koja ne bi bila leglo »podmuklih kriminalaca, verbalnih ekshibicionista, frustriranih intelektualaca, prošlostoljetnih nacionalnih romantika i nemoćnih idealista« te odbacivanje kojekakvih »očeva domovine, karizmatskih vođa, misionara iz pustinjskih tmina, političara pohlepnih za vlašću, povlasticama i novcem« svjetlosnim je godinama udaljena od blazirano utopijskog i neartikuliranog diskursa. Ako je konačna svrha filozofije humanizma nastajanje jedinstvenog, miroljubivog i prosperitetnog čovječanstva, takvu svrhu moguće je postići sasvim konkretnim, a ne utopijskim činovima: afirmiranje jednakosti među ljudima, afirmiranje slobode i proširivanje solidarnosti, uvažavanje načela tolerantnosti... U tom smislu, autorova biografija i bibliografija svjedoče o dosljednosti spomenutih načela, čija je glavna svrha njihovo ostvarenje u praktičkom djelovanju. S druge strane, Supekovo svođenje računa s epohalnim pitanjima znanstvene misli i socijalnih projekata u perspektivi novoga milenija možda je odveć usmjereno na problem prijetnje nuklearne katastrofe, odnosno na prenaglašavanje njezine aktualnosti u globalnoj politici moći gdje znanost više ne služi kao »intelektualna proteza vlasti«, nego ponajprije kao zasebni entitet čije je značenje daleko veće i opipljivije negoli za vrijeme hladnoga rata. Autor je ipak mnogo provokativniji i precizniji kad je riječ o analizi lokalnoga konteksta, odnosno hrvatskoga društva koje je šaptom palo pod jaram globalnog neokolonijalizma i šačice agresivnih i polupismenih trgovačkih profitera i stranačkih činovničića. Država u kojoj ne funkcioniraju ni elementarna načela razuma, a kamoli pravednosti te društveni sustav, u kojem se smatra normalnom pojavom pretući nastavnika i počiniti ubojstvo zbog parkirališnoga mjesta, odavno je izgubila svaki moralni kompas. Supekova se knjiga čini artikuliranim pokušajem ukazivanja na probleme u kojima se nalazi sadašnje hrvatsko društvo. Ukazivanje na njih i pokušaj njihova rješavanja predlaganjem konkretnih i radikalnih promjena u sustavu obrazovanja, medija, politike, ekonomije i znanosti stoga ne bi trebalo smatrati distopijskim mišljenjem nego pravom humanističkom misijom, kojoj je svrha istinski slobodno društvo. Citirajući Hölderlina, dürftige Zeit u kojem živimo ne ostavlja nam mnogo nade za promjenu; no to ne znači da se za nju ne vrijedi pokušati izboriti.

Tonči Valentić