Rovke i rovaši

Rovke i rovaši

Ima tako nekih stvari koje dođu i prođu, a zadrže im se samo imena. Ona s vremenom postaju sve neprozirnija, a sudbina je mnogima ostanak namijenila samo u frazemima. I dok više nisam sigurna ni koliko mladi ljudi (a i oni »nešto« stariji) razumiju izreke: imati koga na rovašu (biti komu dužan), biti komu na rovašu (zamjeriti se komu, imati koga »na zubu«), biti na čijem rovašu (ovisiti o komu, dopasti komu šaka), sasvim sam sigurna da mnogi više ne znaju kako je taj rovaš uopće izgledao i čemu je sve služio. Jer i nabrojeni frazemi izražavaju već sekundarno, preneseno značenje. Valja se, dakle, otputiti u daleku prošlost. Tako u traktatu O pismeněhbm (O slovima), što ga je sastavio crnorizac Hrabar (9./10. st., najstariji prijepis iz 1348.), piše kako Slaveni prije pokrštavanja nisu imali pismo, nego su »črtami i rjezami« čitali i gatali jer su bili pogani. (Samo usput, crnorisca pišem — za razliku od Hrvatskoga općeg leksikona i Hrvatskoga enciklopedijskog rječnika — kao i Josip Hamm u svojoj Staroslavenskoj čitanci iz 1960. godine, malim slovom, jer to znači redovnik, kaluđer, monah, onaj koji nosi crnu rizu, tj. halju od crne čohe.) Ti su se znakovi urezivali u neki materijal, a upravo je tehnika zapisivanja odredila i nastanak riječi rovaš. Riječ se ne javlja samo u tom obliku, nego i kao raboš, rabuš, zariza, rizac. Bio je to drveni štapić (ili daščica) različite dužine i oblika na kojem su se urezivali znaci vlasništva ili pripadnosti i brojevi. Obično se upotrebljavalo mekše drvo (lijeska, jasen, lipa), no moglo je biti i koje tvrđe. Ako je rovaš služio samo kao podsjetnik vlasniku koliko ima žita ili ulja te koliko je novca dao na zajam ili robe na poček, on će samo na jednoj zaravnjenoj površini imati urezane znakove. Ako je pak služio dvjema strankama (koje su u odnosu vjerovnika i dužnika ili ortaka), na njemu je trebalo zapisati međusobne obveze, stoga se rovaš rezao po dužini do drška, spajale su se obje polovice i tada se potezom noža urezivala crta tako da je na svakom dijelu štapa ostao jedan dio zareza, kako bi svaka stranka imala u ruci isti dokaz. Ti se dijelovi rovaša zovu kokoš (ili kvočka) i pile (u Dalmaciji matica i cip ili cipak). Na taj su način i španovi na vlastelinskim imanjima kod nas obračunavali radne dane nadničara (težaka). Za manje račune rovaši ili raboši mogli su biti dugački 5–20 cm, no za veće obračune (poreze) i do 1,5 m. Postojali su znaci za brojeve 1, 5, 10, 50, 100, iznimno i za 500 i 1000, slični rimskim brojkama, a ostali brojevi pisali su se kombiniranjem tih znakova. Urezivanje je u nekim krajevima teklo slijeva nadesno, a drugdje zdesna nalijevo.

U srednjem vijeku bilo je i rovaša kalendara, kojima su se služili nepismeni ljudi; posebnim znacima obilježavali su mjesece, tjedne i blagdane u godini. Takvih je kalendara bilo od Bugarske do Dalmacije, Bosne i Vojvodine, čak i u Sloveniji (gdje su ih zvali »pratike«; taj dodatak kalendaru sadržavao je vremensku prognozu, savjete o seoskim radovima, o zdravlju). Za rovaše su bili zainteresirani svi koji su svoju robu prodavali drugima: mljekari, pekari, mesari, krčmari i trgovci, pogotovo kad su robu davali na veresiju. I toj veresiji valja posvetiti koji redak. Tako Hrvatski pravopis Babića, Finke i Moguša (razna izdanja) bilježi samo vjeresija, Šonjin Rječnik hrvatskoga jezika (salomonski) ima i veresiju i vjeresiju, no oboje upućuje na poček kao bolje, dok Škaljić u svom rječniku turcizama objašnjava kako je veresija turcizam (od vermek, dati) i nema veze s vjerom, pa ne treba pisati i govoriti vjeresija nego veresija (protiv toga hiperjekavizma bio je još i Tomo Maretić). Dakle, tur. veresi jest prodaja ili kupnja na poček, kredit. Svaki trgovac želi prodati što više robe, no »čast svakome, veresije nikome«, pa dug valja svakako i zapisati. Na rovaš ili u tefter, posebnu »crnu knjigu« dužnika (tur. defter od grč. diftíra, difthera, učinjena koža), svejedno. Sada kad znamo kako je rovaš izgledao, saznajmo i kako je dobio ime. Oblik rovaš vjerojatno potječe od mađ. rovás; ró, rezati, zarezati (od slav. rov, zarez) + –as (čest sufiks za tvorbu apstraktnih imenica). Ishodišni bi glagol bio riti, rovati (ie. *reux , riti, kopati, trgati, ljuštiti; stsl. ryti, kopati; stnord. ryk ja, ovcama strižući skidati runo). Istoga je postanja i ime neumornoga »rudara«, malenoga glodavca izdužene njuške i baršunasta krzna — rovke. U svim jezicima u kojima se javlja neka varijanta rovaša, raboša, rabuša (alb. rabuk sh, njem. Rabisch) u osnovi je zarezivanje, urezivanje. Tako rovaš može biti i zarez na svinjčetovu uhu, izrezbareno drvo (njem. Kerbholz; kerben, urezivati nožem), račun, a od 1527. čak i pamet (što nije neobično, jer je rovaš trebao dobro »zapamtiti« nečiji dug, pa odatle i zazor što ga je izazivao rovaš ako tko dug nije mogao vratiti). Poštenje u nekadašnjim vjerovničko–dužničkim ili ortačkim odnosima jamčile su upravo iste zarezotine na kvočki i piletu, pa uz rovaš nije trebalo nikakvih drugih obrana od krivotvorenja.