RIZIČNA GEOMETRIJA AGONIJE

RIZIČNA GEOMETRIJA AGONIJE

U svom komentaru uz ciklus o Glembajevima Miroslav Krleža dao je sažet naputak književnim analizama s temom glembajevštine: »Glembajevi su neka vrsta dekorativnog panoa, naslikana po motivu jedne građanske civilizacije na odlasku, u agoniju, i imaju karakter poetskoga poniranja u sve elemente takozvane psihološke drame.« Autorov naputak izrijekom ne spominje kazalište kojemu je takav agonijski prizor, drama U agoniji, upravo posvećen. Ako se izraz dekorativni pano može odnositi na prvi i treći dio trilogije, to se u znatno manjoj mjeri odnosi na njezin središnji dio, a moglo bi se reći čak naprotiv. Drugu nedoumicu glede autorova promišljanja kazališne namjene Agonije mora pobuditi spomen poetskoga poniranja u kontekstu psihološke drame. Po našem današnjem shvaćanju teatra teže je shvatljivo da bi poetsko bilo najbolji način raščlambe psihološkog, jer bi uprizorenju bračnog trokuta (ako ne i romba) poetsko dalo neželjen humorni prizvuk. Sigurno je najbolji putokaz rješenju problema Agonije u nju upisan agon. Navodi li nas naime ta drama, danas, na ogoljavanje čiste dramske okosnice od svega sporednog, ili se put k njoj pokazuje upravo u oživljavanju toga sporednog? I sam Krleža kao da je o tome imao dvojbi kad se tridesetak godina nakon što je dramu napisao odlučio dopisati joj treći čin. U trećem činu sudski pristav piše izvještaj o ubojstvu baruna Lenbacha, a na telefonsko priznanje Laure Lenbachove da je ona sama ubila baruna. Redatelj drame Petar Veček započinje svoj postav drugoga čina drame razgovorom između pristava, Križovca i Laure, što je vrlo opravdano s aspekta ekonomije dramskog događanja. To je dakle trenutak pada intenziteta, nakon što se pijani Lenbach (po Večeku tumačenju slučajno) ustrijelio dok ju je ucjenjivao samoubojstvom. Laura isprva ustrajava na tome da je ona ubila Lenbacha, načinjući istodobno obračun s Križovcem, koji priznaje da je u vrijeme barunove smrti bio s nekom drugom ženom. Veček time inicira postupni rasplet, izdaleka, da bi tek onda prešao na konačni razlaz između Laure i Križovca. Završetak predstave, umjesto Laurina samoubojstva, donosi nešto kao redateljevu verziju operetnoga zajedničkog Liebestoda: pucajući u sebe, Laura namjerno istim hicem pogodi i Križovca. Dvije netom navedene samovoljne intervencije znakovite su za Večekovo snižavanje vrijednosti, u prvom redu koncipiranju likova Laure i Lenbacha. Laura Lenbachova Jagode Kralj Novak u predstavi nije više junakinja, jaka žena koja je odabrala put samostalnosti i rada nasuprot ucjenama, nego kao stanovnica kuće lutaka postaje sama kriva za sve što joj se događa. Barun Lenbach Ivice Plovanića nema ništa od bivšega sjaja propalog aristokrata, pa ako se po svemu vidi da nije više od trgovca konjima, ne treba se čuditi ni postupcima koji slijede iz oslabljena osjećaja samodostojanstva. Križovec Marinka Prga jedini je doživio revalorizaciju u praktična čovjeka našeg vremena, oslobođen odbojna samoljublja, ma koliko kao takav slabije funkcionira u dramaturgijskoj shemi te drame. Policijski pristav Darka Plovanića možda najuspješnije zastupa moderniji koncept te drame, za razliku od Marije Krpan kao redundantne Madeleine Petrovne. Zajednički nazivnik Večekova novog uprizorenja Agonije bio bi stanovit prakticizam pa u tom duhu i neke režijske intervencije, primjerice samoubojstva, ne samo što olakšavaju dramsku težinu nego je i naiviziraju. A to u svakom slučaju promašuje bitne autorove nakane.

Zvonimir Mrkonjić