(PRE)TVRDI ORASI

(PRE)TVRDI ORASI

Ništa osobno doima se poput podgrijana jučerašnjeg ručka kojem nasušno nedostaje Mlakarova i Karapandžina žličica Vegete

Priupitate li ih za junačko zdravlje i planove o nastavku karijere, sve manje ili više znane televizijske ili estradne pojave, od ambiciozna lokalnog novinara koji drži da je izvještajima o kretanju cijena na tržnici već zavrijedio Pulitzerovu nagradu, do lakoglazbene zvjezdice koja unatoč slabu sluhu i skromnim glasovnim mogućnostima mašta o vitrini ispunjenoj Grammyjima ili barem Porinima, jednodušno će vam odgovoriti kako sebe u što skorijoj budućnosti vide kao voditelje vlastitoga, dakako raskošna i glamurozna talk–showa. Sirenskom zovu televizijskog kadra u kojem voditeljeva malenkost u srednjem planu nekih sat vremena duhovito mudroslovi s uvaženim gostom uistinu je teško odoljeti, iako je očito da je forma talk–showa (da ne kažem razgovorne zabave) u maloj zemlji za Velikog Brata koja instant–zvjezdice proizvodi na tekućoj vrpci, ali ih i troši prije no što stignu snimiti nastupni album, tijekom proteklih petnaestak godina već toliko potrošena da se producenti skanjuju ulagati u nju. Jasno, Alka Vuica, Joško Lokas ili Petar Vlahov intimno zasigurno misle da šarmom, blagoglagoljivošću, dosjetljivošću, smislom za humor i sposobnošću provociranja sugovornika stoje rame uz rame s Dickom Cavettom, Larryjem Kingom ili Jayem Lenom, no njihove predodžbe o samima sebi najčešće znatno odudaraju od dojmova koje ostavljaju na malim ekranima. Zaključivši da je dovoljno sazrela kao glumica, te da bi bila prava šteta da gledatelji domaći obični ne doznaju koliko je ona ležerna i nepretenciozna osoba, plejadi tuzemnih voditelj(ic)a talk–showa jesenas se odlučila priključiti i Nives Ivanković. Pomislivši da uistinu svatko može uskočiti u cipele Ruby Wax ili Roberta Knjaza, te u laganoj šetnji sa sugovornicima zapodjenuti neobvezne razgovore i s lakoćom doznati pikanterije iz privatnih života viđenijih osoba iz domaćeg javnog života, nekadašnja konobarica iz besprizorne gostionice Je l´ me netko tražio? ipak je zagrizla u pretvrd orah. Isprva igrajući na sigurno i ugošćujući svjetskoga putnika Gorana Milića i otvorenu Hloverku Novak–Srzić, Nives je trebalo prilično vremena da se opusti, oslobodi treme i sa sugovornicima počne razgovarati bez knedle u grlu i straha od njihove reakcije. Uz voditeljičino neiskustvo i nesnalaženje u novoj ulozi, nevelik broj potencijalno zanimljivih gostiju o kojima, zahvaljujući Željki Ogresti, spomenutom meštru Knjazu i trač–rubrikama domaćih tiskovina već znamo i više no što bismo htjeli, razlogom su da se Ništa osobno doima poput podgrijana jučerašnjeg ručka kojem nasušno nedostaje Mlakarova i Karapandžina žličica Vegete. A ono što voditeljici talk–showa Ništa osobno ponajviše fali upravo su izrazitija osobnost i novinarski nerv. U ponovnom preslušavanju ribičkih priča Ive Gregurevća, neartikuliranih i narcisoidnih izjava Sheriffa od Maksimira Zdravka Mamića ili neskromne samohvale tretmanom u Photoshopu uljepšane ministrice Vesne Škare–Ožbolt, uistinu nije lako pronaći nešto novo, zanimljivo i zabavno. Čast ponekom dosad nepotrošenom sugovorniku, poput samozatajna odvjetnika i ljubitelja lijepe književnosti Čede Prodanovića, no takvi su gosti iznimno rijetki. Mnogo su češći oni poput prijetvorna Tončija Huljića, stečajnog upravitelja Magazina koji, nakon što je tijekom devedesetih hrvatsku estradu zatrovao koketiranjem s turbofolkom, danas licemjerno nariče nad hudom sudbinom ovdašnje zabavne glazbe nespremne za borbu s hitovima iz sve brojnijih folkoteka. Ma što o tome mislila Nives Ivanković, producenta domaćih sapunica i mentora Maksima Mrvice s tom temom ipak veže nešto posve osobno.

Josip Grozdanić