Plesati negdje drugdje

Fotomorgana, Jasenko Rasol, Ana Opalić, Igor Kuduz, Galerija Studentskog centra, Zagreb, 15 — 16. prosinca 2005; 21 — 28. veljače 2006.

Plesati negdje drugdje

O upitnim granicama plesnog i stvarnog pokreta jasno govore radovi Kuduza i Rasola koji su, zajedno s Barbarom Matijević, plesu pristupili kao otvorenom području izražavanja pokretom u bilo kojoj zadanoj ili nezadanoj situaciji. Ana Opalić zadaći je pristupila igrom druge vrste, igrom koju igra već neko vrijeme radeći s Helenom Janečić, igru u kojoj su spol i spolnost glavni akteri

U galeriji Studentskog centra troje umjetnika koji se izražavaju fotografijom predstavili su projekt koji je pokrenula umjetnica iz drugog medija, plesačica i koreografkinja Barbara Matijević. Interdisciplinarni projekt Barbara je pokrenula zahvaljujući osobnom iskustvu plesačice s fotografijom i potrebe za istraživanjem mogućnosti suradnje fotografije i plesa unutar novog područja, gdje bi fotografu bila dana mogućnost da kreira plesnu situaciju i stvori, zajedno s plesačem, novi prostor izražavanja. Ani Opalić, Igoru Kuduzu i Jasenku Rasolu ponuđeno je da kreiraju plesnu predstavu kao fotografski performans. Jasenko Rasol priču je razvijao u dvama prostorima — u prirodnom okolišu i okruženju tvornice prehrambenih proizvoda, određujući tako cijelu predstavu uvjetima u kojima je stvarana. Priroda sa svojim zakonitostima uspostavlja čovjekovo ponašanje, a jednako tako i tvornica, zakonitostima koje je odredio čovjek, uzvraća oblikovanjem ponašanja. U tim je uvjetima Rasol pratio plesačicu koja je iz svoga medija, tijela, odlučivala o korespondenciji s prostorom, a on je pristupio bilježenju jednako tretirajući nesvjesni dio pokreta, koji je možda bio samo dio pripreme za koreografiju ili puko snalaženje u prostoru, kao da je riječ o plesnim pokretima. Rasolovo iskustvo s plesnom fotografijom pokazalo se ovdje važnim, jer se kao umjetnik susretao s ograničenim mogućnostima fotografije da svaki put prikaže stvarnu dinamiku plesa, pa se nerijetko morao služiti dovitljivošću da neki pokret koji nije bio nužno sastavni dio koreografije prikaže kao dio plesne predstave. Rezultat suradnje Rasola i Barbare Matijević dva su ciklusa od po osam fotografija u boji (120x90 cm) koji čine cjelinu suprotstavljajući različite principe života i komunikacije što nastaje pokretom u zadanim okolnostima. Kontrast dvaju ciklusa zamjetan je prvo u hladnom sivo–plavom koloritu tvornice i toplom smeđe–zelenom koloritu prirodnog okoliša, ograničenom i bezgraničnom prostoru, zatim odjećom koju oba prostora određuju, a onda u pokretu plesačice koja na uvjete reagira prirodnim, odnosno neprirodnim pokretima.

Erotizam u drugom planu

Igor Kuduz ušao je u projekt također razmišljajući o predstavi u dva čina. Jedan je bio ostvaren u interijeru i tog smo mogli vidjeti u galerijskom prostoru, dok je drugi dio predstave realiziran u eksterijeru, a umjetnik ga je izložio na internetskoj stranici, dakle, u virtualnom eksterijeru. Taj dio ciklusa možete vidjeti na stranici www.zlobecsportamateurs.0catch.com, u mapi New entries. Kako Kuduz kaže, interijerima je pristupio putem konsensualnoga voajerskoga odnosa modela i autora, dok su eksterijeri imali dimenziju osviješteno egzibicionističkog, pokazivačkog prema van. Fotografije su izazovne, erotizirane jednim odjevnim predmetom — ženskim najlonkama visokoga sjaja, koji je kombiniran s ležernom kućnom odjećom na snimcima u stanu, ili sa strogom crnom suknjom i bijelom bluzom u kojima se Barbara Matijević pojavljuje na snimcima uz cestu. Tu je plesačica ponovno određivala sebe u odnosu na prostorne i situacijske datosti, svjesna svog izmijenjenog izgleda koji je kroz najlonke prosijavao seksualnost druge kože, dijelom lutka, dijelom žena, dijelom plesačica, dijelom inventar stvarne okoline, razapeta ili sklupčana, dijelom slomljena tijela, dijelom opuštena, autorica je odgovorila izazovu i stvorila predstavu pokazujući svoju tjelesnu reakciju u odnosu stvarnog — izvedenog — zabilježenog. Ana Opalić zadaći je pristupila igrom druge vrste, igrom koju igra već neko vrijeme radeći s Helenom Janečić. Igru u kojoj su spol i spolnost glavni akteri, pijuni koji se potežu, iako se pobjednik na kraju ne traži, ili se možda traži?! Pobijediti predrasude ljudi koji sude homoseksualizmu, pobjeda u smislu afirmacije svoga seksualnog, ili bilo kojeg drugog, određenja. Izmjena kostima i pretvaranje žena u muškarce nije nova ideja ni praksa, od antičkih preko srednjovjekovnih do kabaretskih kazališnih skupina prve polovice 20. stoljeća, dakle, do modernih vremena kada zamjena spolnih identiteta više nije društveno–ekonomska nužnost već se u nju ulazi igrajući se stereotipima. U suvremenoj umjetnosti igra s identitetima također nije nikakva novost, ali opet, osobnoj potrebi dviju homoseksualki da izraze svoje stavove i unutrašnje prizore nije time umanjena vrijednost. Rad koji su Ana Opalić i Helena Janečić pokazale u galeriji Studentskog centra uključio je i Barbaru Matijević kao koreografkinju nepostojeće plesne predstave. Barbara dvije umjetnice vodi dodajući toj muško–ženskoj, autoritarno–izvođačkoj situaciji dodatnu seksualnu napetost. Umjetnice su ponudile i karte za nepostojeću predstavu te popratni deplijan i plakat. Sama konstatacija nepostojeće predstave upitna je na neki način, jer to što publika nije prisutna u stvarnom vremenu nastanka plesnoga performansa ne znači da se predstava nije dogodila. Nama, publici, ona je ponuđena kroz oči drugog umjetnika, fotografa, posredovana drugim medijem, fotografijom, a o upitnim granicama plesnog i stvarnog pokreta jasno govore radovi Kuduza i Rasola koji su, zajedno s Barbarom Matijević, plesu pristupili kao otvorenom području izražavanja pokretom u bilo kojoj zadanoj ili nezadanoj situaciji. Plesna je predstava određena stvarnim vremenom u kojem plesači izvode koreografiju i kazališnim podijem koji predstavi daje legitimitet, jednako kao što izlaganje u galerijskim prostorima nerijetko određuje djelo kao umjetničko, a tim se kontekstom bave suvremeni umjetnici desetljećima, odnosno već gotovo cijelo stoljeće. Ovom je izložbom problem institucionaliziranosti umjetnosti dotaknuo područje plesa, a fotografija se tu uključila kao pravi diverzant.

Tanja Masnec Šoškić