NEISPUNJENA OČEKIVANJA

Opera HNK u Zagrebu: Pietro Mascagni, Cavalleria rusticana i Ruggero Leoncavallo, Pagliacci, red. Plamen Kartaloff, dir. Loris Voltolini

NEISPUNJENA OČEKIVANJA

Premijerna postava 20. siječnja čini se da i nije bila najbolja. Bilo je doduše ugodnih iznenađenja, ali i razočaranja. Izbor Inge Heinl–Stančić za dramsku ulogu iznevjerene djevojke Santuzze u Cavalleriji nije bio najsretniji. Ona nije pružila dovoljno dramatske snage i osjećajnosti da bi oplemenila korektno pjevanje. Impresivniji je nastup i cjelovitiju kreaciju podjednako pjevački i glumački donijela Neda Martić kao Mamma Lucia

Veristički blizanci Cavalleria rusticana Pietra Mascagnija i Pagliacci Ruggera Leoncavalla nakon četvrt stoljeća stanke predstavljeni su 20. siječnja 2006. u Zagrebu u novom, suvremenijem ruhu u režiji Plamena Kartaloffa i pod ravnanjem maestra Lorisa Voltolinija.

Preljub, ljubomora i osveta

Pompozno i hvalospjevima najavljena nova predstava Cavallerije rusticane i Pagliaccija u zagrebačkoj Operi unatoč solidnu ishodu, nije u potpunosti ispunila očekivanja. Nisu naime zadovoljeni visoki kriteriji koje pred izvođače postavljaju te dvije popularne jednočinke, tzv. veristički blizanci — u kojima preljub, ljubomora i osveta vode do tragičnih ishoda. Libreto za Mascagnijevu Cavalleriju rusticanu napisali su Giovanni Targioni–Tozzetti i Guido Menaschi prema drami Giovannija Verge, u kojoj je autor opisao rodnu »Siciliju vatrenih strasti, u kojoj se čast brani nožem, a sukobi završavaju smrću.« Libreto za operu I Paggliacci napisao je pak sam Leoncavallo, prema stvarnom događaju kojemu je kao sedmogodišnji dječak svjedočio, zgranut okrutnim dvostrukim ubojstvom ljubavnika koje je počinio prevareni vođa jedne putujuće glumačke družine. Libreta u oba slučaja imaju dodirnih točaka, a glazba, iako odražava različite umjetničke osobnosti dvojice darovitih autora, zajedničkih je stilskih obilježja i snažna dramatskog naboja. Stoga se tu traži posebna izražajnost izvedbe, a to je bila i osnovna koncepcija u radu posebnoga gosta predstave, uglednoga bugarskog opernog redatelja i producenta Plamena Kartaloffa, suradnika mnogih svjetskih kazališta i dobitnika niza nagrada. Kartaloff je bio dugogodišnji umjetnički voditelj i ravnatelj sofijske opere, a od 2003. član je Opere Slovenskoga narodnog gledališča u Mariboru. Kako je izjavio uoči zagrebačke premijere, Kartaloff je svoju prvu produkciju u Hrvatskoj, koja je inače treća režija te dvije opere u njegovoj karijeri, želio prikazati na novi način, »s vatrom bujnih i primitivnih strasti, osjećajnosti, grubosti i spontanosti, koje tako snažno pulsiraju krvlju i životima junaka tih djela«. Stoga je pred izvođače postavio velike zahtjeve ekspresivna i dinamična pjevanja i igre u skladu s verističkim teatrom, s naglim i brzim promjenama i kontrastima na sceni i mizansceni, kao na filmu. Podjednako je pazio na izražajnost i razumljivost teksta, glume i pjevanja, na prirodne odnose među protagonistima, na energiju i impulzivnost, želeći sve to objediniti u cjelovitu obliku.

Ljepota i jednostavnost belkantističke fraze

Svoje je zamisli Kartaloff proveo u suradnji s darovitim scenografom Ivom Knezovićem (uz svjetlo Zorana Mihanovića, koreografiju Mateje Pučko Petković i kostime Lea Kulaša) te iskusnim dirigentom Lorisom Voltolinijem, suradnikom ljubljanske Opere SNG–a, koji je upravo s te dvije jednočinke 1997. postigao velik uspjeh u salzburškom Grosse Festspielhausu. Maestro Voltolini potrudio se da izvođačima udahne ljepotu i muzikalnost belkantističke fraze i da orkestar podigne na višu razinu (uspješan Mascagnijev Intermezzo i ostali instrumentalni ulomci), iako bi još bilo posla s kroćenjem nekih pojedinaca u ansamblu, ali i oplemenjivanjem zvuka u cjelini. Zbor HNK koji je uvježbao Ivan Josip Skender imao je vrlo lijep nastup na početku Cavallerije, ali je u Pagliaccima, unatoč solidnoj pripremljenosti, zbog iznimne zahuktalosti scenskoga pokreta bio mjestimice u raskoraku s orkestrom. A to se odnosi i na inače odličan dječji zbor Zvjezdice Zdravka Šljivca. Za vrlo zahtjevne pjevačke uloge novi ravnatelj Opere zagrebačkoga HNK Branko Mihanović angažirao je pretežito snage iz vlastite kuće s nekoliko alternacija i uz gostovanje dvojice talijanskih tenora. Premijerna postava 20. siječnja čini se da i nije bila najbolja. Bilo je doduše ugodnih iznenađenja, ali i razočaranja. Izbor Inge Heinl–Stančić za dramsku ulogu iznevjerene djevojke Santuzze u Cavalleriji nije bio najsretniji. Ona nije pružila dovoljno dramatske snage i osjećajnosti da bi oplemenila korektno pjevanje. Impresivniji je nastup i cjelovitiju kreaciju podjednako pjevački i glumački donijela Neda Martić kao Mamma Lucia. Vrlo je dobar dojam ostavio Francesco Anile kao iskonski južnjak Turiddu, iako su mu neki dugi tonovi gubili postojanost. Solidne uloge koje mnogo obećavaju u budućem razvoju mladih pjevača ostvarili su Igor Hapač kao ljubomorni osvetnik Alfio i Helena Lucić kao njegova nevjerna žena Lola.

Nelogične i neprikladne intervencije

Sa željom da u Cavalleriju rusticanu, čija se radnja događa na Uskrs u sicilijanskom selu, unese suvremeni ugođaj, redatelj je u osnovi ostao vjeran autentičnom ambijentu, ali ipak s nekoliko nelogičnih i neprikladnih intervencija poput uvođenja automobila umjesto kočije na scenu, ili napadna kontrasta između pretežito crnih i sivih seoskih kostima i kričavo crvena izazovna urbanog kostima za Lolu, koja jest zavodnica, ali je ipak seljanka. Za razliku od uglavnom logičnih, strastvenih i sugestivnih odnosa među protagonistima, masovne scene bile su u nekim slučajevima kaotične i pretrpane ljudima i rekvizitima (procesija). Iznenađenje je bilo Finale, kada mrtvog Turiddua unose na nosiljci, a nekoliko muškaraca zaklanja se kišobranima, kao u mafijaškom obračunu. U Pagliaccima je kao Canio, prevareni muž ubojica, s mnogo napora nastupio Gianfranco Cecchele, talijanski tenor velika iskustva, ali nakon više od četrdeset godina pjevačke karijere i 170 nastupa u toj operi — izgubio je nažalost nekada moćan glas. Siniši Hapaču u sugestivnu su tumačenju uloge Tonija problem bili visoki tonovi (Prolog). Solidne nastupe ostvarili su Marko Cvetko kao Beppe i Alen Ruško kao Silvio. Adela Golac Rilović kao Nedda pokazala je pjevačku i glumačku zrelost te šarm i koketnost, unatoč ne baš prikladnim kostimima i maski. Vrlo je lijepo bio prikazan i izveden ljubavni duet Nedde i Silvija na slamnatom ležaju. Iako je scena commedije dell´arte zanimljivo riješena, nedostajalo je finoće, umjerenosti i napetosti. Redatelj Kartaloff zasigurno je unio svježe krvi u ansambl i razbuktao strasti, ali ih u konačnici nije do kraja uspio kanalizirati i uklopiti u skladniju cjelinu. Možda će za to biti prilike u budućim predstavama, koje će predstaviti druge protagoniste, predstavama koje će publika sigurno rado gledati usprkos zamjerkama.

Višnja Požgaj