Mojih pola stoljeća filmske kritike

Mojih pola stoljeća filmske kritike

Neizmjerno me raduje činjenica da je hrvatski film zavladao u regiji i da ga se prepoznaje i cijeni u svijetu, a nagrađuje na festivalima. Nakon svojedobne dominacije zagrebačkoga crtanog filma, kada smo bili osvojili na stotine nagrada, evo još jednom da naš film postaje perjanicom hrvatske kulture

Nakon prošlogodišnje dodjele nagrade Petar Brečić za kazališnu kritiku Mariji Grgičević još je jednom nagrada za najboljega kritičara pripala kritičaru »Vijenca«. S filmskim kritičarem i redateljem Petrom Kreljom razgovarali smo u povodu dodjele nagrade Vladimir Vuković, koja mu je pripala kao najboljem kritičaru u 2005. godini. Petar Krelja bavi se filmskom kritikom punih pola stoljeća.

Sjećate li se svoje prve objavljene kritike?

— Da. Napisao sam je s nepunih petnaest godina i objavio u vrlo kvalitetno uređivanu srednjoškolskom listu »Istarski borac« u Puli. Dakle, kao kritičar startao sam pohvalnom recenzijom američkog igranog filma Mr Roberts Johna Forda i Mervina Le Roya. Pa ipak, jedna druga kritika koju sam napisao pod utjecajem Belanovih tekstova o filmu tiskanih u zagrebačkim »Krugovima« bila je presudna u odluci da relativno uspješne novelističke pokušaje odmijenim trajnim usmjerenjem na film. Riječ je o kritici neorealističkoga remek–djela Ulica Federica Fellinija; okrutna priča o grubom Zampanou i sanjarskoj Gelsomini bila me obuzela nekom osobitom silinom koja će me, i nakon objavljene kritike, dugo držati, uznemiravati. O jednom filmu s tada prebogata kinoprograma nisam znao što bih napisao. Stigao je iz Japana, zvao se je Legenda o Ugetsu, a stvorio ga je čovjek čudna imena — Kenji Mizoguchi. Film me u Kinu Zagreb snagom silno rafiniranih i ekspresivnih slika zgrabio od prve minute; meni strani, čudnovati likovi nekako su se zastrašujuće glasali, duhovi mrtvih razgovarali su sa živima i sve se činilo nekako silno zagonetnim. Kino sam napustio podvojena raspoloženja: i zbunjen i uznesen.

Koliko je tih pedesetih Pula imala kina?

— Čak pet gradskih i ono šesto u Areni, gdje su se, najprije revijalno, a potom i festivalski, počeli prikazivati »domaći« filmovi. Zanimanje publike bilo je golemo, kina su potkraj tjedna redovito bila rasprodana. Posebna je zanimljivost da je svako kino vrtjelo svoj repertoar; primjerice, Kino Beograd nudio je efektne repertoarne filmove široka žanrovskog raspona (povijesni spektakli, psihološke drame, ratni filmovi, ali i talijanske filmovane opere), Zagreb je preferirao poglavito europske filmove (talijanske socijalne, francuske kriminalističke, crne poljske), u Partizanu vrtjeli su se vesterni, a Kino Istra pokraj Arene nudilo je art–ezoterije. Dakako, ono peto, u negdašnjem Domu JNA (danas hrvatskih branitelja) znalo je izbiti na prvo mjesto po kakvoći odabranih filmova, tamo su se prikazivali filmovi iz arhiva kinoteke koja se nalazila u Beogradu. Gledali smo djela klasika: Bunm uela, Renoira, Carnéa, Ejzenštajna... Jedino je za to kino uvijek bilo dovoljno karata.

Jesu li vas i projekcije u Areni privlačile?

— Ne zna se što je, za trajanja festivala, tada bilo privlačnije; grad izlijepljen svakojakim plakatima i panoima koji su reklamirali filmove, barikade oko Arene i kadšto policija na konjima koja je nadzirala kaotično kretanje ljudi ili samo bivanje u Areni, usred mnoštva, i prisustvovanje ritualu otvaranja i gledanju samih filmova što su u gledalištu pobuđivali burne reakcije. Da bismo se ja i moji mladi prijatelji mogli pravodobno smjestiti na stubama u amfiteatru, morali smo zauzeti mjesta četiri sata prije početka projekcije.

U Arenu je znao navratiti i Tito? Kako je to izgledalo?

— Filmove je gledao na Brijunima, a u Arenu je, između ostalog, zalazio da bi, prema jačini pljeska, ustanovio kako narodne mase dišu. Da kani doći u Arenu, znali smo već za dana. Grad bi vrvio od policajaca i svih vrsta osiguranja — što vidljivih što nevidljivih. Kada bi jednom vladar ušao u rimsko zdanje, sva bi se vrata pozatvarala i nitko nije smio ni unutra a ni van — sve dok se On i njegova brojna svita ne pokupe. Nekom je zgodom glasoviti srpski redatelj Živojin Pavlović, zaustavljen pri pokušaju da usred projekcije napustiti Arenu, divljao glasno psujući čelnog čovjeka države.

Koji su se filmovi publici najviše sviđali?

— Jedna slovenska komedija bila je dobrano zaludjela publiku: zvala se Vesna, režirao ju je Slovenac češkoga podrijetla František Čap, a interpretkinja glavne uloge, Metka Gabrijelčić, bila je u publike stekla status božice. Sklonost komedijama, osobito onim populističkim srpskim, cvjetala je; kada je takav film bio na repertoaru, znalo se u Arenu natrpati i do dvanaest tisuća ljudi! Visoko su kotirali i ratni filmovi, u kojima su partizani neumorno ubijali Nijemce... Dakako, publika je itekako voljela i zahtjevnije ratne filmove kakav je bio (i ostao) Vrdoljakov U gori raste zelen bor.

Objavljujući, s početka studija u Zagrebu, kritike u »Studentskom listu«, priklonili ste se skupini mladih filmofila koji su se redovito okupljali u Kavani Corso? Tko su bili ti ljudi, o čemu se razgovaralo?

— Sve se vrtjelo oko karizmatične ličnosti Vladimira Vukovića, po čijem je imenu i nazvana nagrada koja je sada i mene dopala. U njegovu su se najužem admiralitetu nalazili svestrani Hrvoje Lisinski, koji će uskoro utemeljiti Treći program na radiju, filmski sjajno potkovan Ante Peterlić, koji će u ogledima promovirati interpretativni pristup filmu, redatelj koji je obećavao Krsto Papić i pregršt mladaca koji su već na veliko pisali o filmu i maštali o režiji. Osim redovite grupe, tamo su zalazili i mnogi drugi, Škrabalo, Zvonimir Berković, Ante Babaja, Tomislav Ladan... Debatiralo se o svemu i svačemu, a ponajviše o viđenim filmovima kojih je — tih prevratničkih šezdesetih — bilo na repertoaru sva sila, od toga nemalen broj pravih remek–djela.

Po čemu se Vladimir Vuković razlikovao od ostalih?

— Njegova boemska narav svakomu je stajala na raspolaganju takorekuć 24 sata na dan. Visoko obrazovan, rječit, duhovit, vrstan stilist, odličan kozer — to su tek neke od osobina čovjeka koji se uvijek dobrim raspoloženjem i vrckavim verbalnim kalamburima magistralno opirao oskudnu vremenu i malodušju. I danas, punih petnaest godina nakon Vladimirove smrti, znaju se prepričavati neke njegove dosjetke.

Je li točno da je Fadil Hadžić skupinu nazvao — hičkokovcima?

— I on je dolazio u Corso, Vladeku. Tako nas je bio nazvao da bi se narugao našoj zaluđenosti američkim žanrovima, koji su se u nas još tretirali kao sramotna izmišljotina grabežljivih kapitalista. Neki iz te skupine osobito su cijenili Hitchcockovo stvaralaštvo, autora kojega će nekoliko destljeća poslije filmski eksperti proglasiti prvim redateljskim imenom svijeta.

Vaša kritika Hitchcockove Vrtoglavice u »Studentskom listu« nije bila osobito pohvalna...

— Zapravo, bila je, ako me sjećanje ne vara, vrlo negativna. Dva su tomu razloga. Za razliku od glavnine članova skupine, koji su bezrezervno obožavali djela izrazitih žanrovaca kao što su, uz Hitcha, i Hawks i Ford, ali i toliki drugi veliki, moje sklonosti su — kao unutrašnjega blagog oponenta grupe — bile svim srcem na strani velikog art–genija Orsona Wellesa, čiji sam film s repertoara Dama iz Šangaja gledao više puta uzastopce. No, bilo bi krivo povjerovati da sam se rugao magu trilera samo iz dišpeta prema prijateljima jednostavno, tada nisam bio spreman ponijeti se sa silnom slojevitošću enigmatična djela. Desetak godina poslije, i nakon opetovanih gledanja filma, pokušao sam okajati mladenački grijeh napisavši o Vrtoglavici novi tekst pod naslovom Sekvoja i vrijeme.

Koliko je u tom vremenu — kritika bila pod pritiskom ideologije?

— Vladekova grupa beskompromisno je šutnula ideologiju iz filmske kritike! Dogodilo se to prije no što će i hrvatsku kinematografiju zapljusnuti val modernizma. Čak bi se moglo ustvrditi da je slobodoumlje kritike koju je rečena skupina bez pardona prakticirala također pripomoglo u poticanju ohrabrujućih promjena koje će se uskoro dogoditi. Zapravo, to su bili bogomdani trenuci za mlade kritičare u procesu formiranja, a zvjezdani za kinematografiju. I u Zagrebu su se mogli vidjeti najnoviji filmovi autora koji su već stekli status klasika kao što su Bergman, Bunm uel, Kurosawa, Visconti, Rosselini, Antonioni, Renoir, potom djela francuskih novovalovaca na čelu sa Jean–Lucom Godardom; izronile su iz mraka male kinematografije (Čehoslovačka, Mađarska), ali i velike (SSSR) s Parađanovim i Tarkovskim na čelu... A nije posustajala ni kvalitetna kanonada iz Amerike. Dakako, nadolazeći kritičari imali su posebnu povlasticu da vide debitantska ostvarenja nekih hrvatskih filmskih redatelja koji će uskoro steći status klasika; i danas se s velikim zadovoljstvom čitaju izvrsno napisane Vukovićeve kritike Ronda, Breze, Protesta ili filmova kakvi su Imam dvije mame i dva tate i Kaja, ubit ću te!, što su objavljene u knjizi Imitacija života. Napokon, u tom su se vremenu dogodili čudo zagrebačkog crtića, alternativni GEFF i štošta drugo.

Kako ste u 24. godini života postali službeni filmski kritičar Radio Zagreba?

— Hrvoje Lisinski niz je godina radio izvanredno slušanu emisiju o filmu Filmski mozaik. Kada mu se bila pružila prilika da utemelji Treći program Radija, meni je ponudio da preuzmem popularnu emisiju s Prvoga programa. Nisam znao kako se prave radijske emisije, sve sam morao posve sam svladavati u hodu, ali u jednome ipak nisam oskudijevao; imao sam izvanredno kvalitetan tim pisanja željnih mladih kritičara koji su se, cijeloga moga radnog vijeka, neprestance obnavljali i zapravo me natjerali da ostanem neprirodno dugo u mediju koji posjeduje magnetizam intimizma.

Jesu li vas puštali da autonomno radite svoj posao?

— U početku da. Smatrali su da sam više nego stručan i zaista mi se nisu pačali u posao. Sa sedamdesetima stvari su se ponešto promijenile. Iskreno govoreći, ne mislim da je vrh vlasti imao baš mnogo volje da se upleće u posao tamo nekog filmskog kritičarčića, ali uvjeren sam da su prekomjerno oprezni i revni pojedinci, kao i neki redatelji, neprimjereno pomamni na slavu znali provocirati incidentne situacije. Jedan od tih revnih bio je i moj tadašnji urednik. Nakon premijere filma Predstava Hamleta u Mrduši Donjoj Krste Papića, nastala prema dramskom predlošku Ive Brešana (koji je pak, kao što se zna, imao znatnih okapanja s vlastima), u montažu mi je banuo taj moj urednik sa zahtjevom da ja pročitam njegov tekst u kojemu se anatemizira Krsto Papić. U prvi sam mah pomislio da je to neka glupa šala. Nije bila! Urednik je moj pravedni gnjev prokomentirao tek tvrdnjom »da će me odnijeti rijeka...«. Stvari su sa Okupacijom u 26 slika bile posve druge naravi. Sada sam ja bio taj koji je htio pročitati svoju kritiku o Zafranovićevu ostvarenju, a šef programa bio je onaj koji je tu moju kritiku jednostavno pospremio.

O Zafranovićevu se filmu u javnosti tada burno polemiziralo...

— U tom je vremenu egzistiralo dosta redatelja koji su znali burno reagirati na negativne kritike svojih ostvarenja, a te su se negativne kritike bile poprilično umnožile s pojavom još mlađega vala filmskih kritičara, na čijem se čelu, neformalno, nalazio mladi Hrvoje Turković. Njihovo je nezadovoljstvo išlo tako daleko da su, bez stida, tražili »od vlasti« da se takve kritičare ušutka ili nasilno makne sa scene. Polarizacija se upravo s pojavom Zafranovićeva filma do kraja zaoštrila, osobito nakon izrazito negativne kritike iz pera Nenada Polimca tiskane u »Studentskom listu«, i podjednako negativno intonirane u pogolemu Turkovićevu analitičkom tekstu objavljenu u neovisnom časopisu mlade generacije »Film«. Uslijedio je, iz pera tada dežurna ideološkog batinaša, kontranapad u obliku abnormalno golema teksta u kojemu se Turkovića proglašava glavnim zlom i mutikašom hrvatske kulture; Turković je efektno i argumentacijski neobranjivo uzvratio, a novi brzi odgovor stigao je — ne na polemičkim stranicama tjednika »Oko«, nego s vrha vlasti — njezina komisija časopisu »Film« uskratila je dotacije.

Tko su tada bili kritičari koji su pisali kritike u dnevnicima? I jesu li se uplitali u ovakve situacije...

— Još aktivni predstavnici starijeg naraštaja. U »Vjesniku« je bila vrlo angažirana Mira Boglić. Uopće nije krila da se nalazi u nježnu okrilju vlasti i da toj vlasti služi — »iz uvjerenja«. Upletala se gdje god bi pravovjernost bila dovedena u pitanje. No, vjerodostojnost je do kraja izgubila kada je počela posve nekompetentno improvizirati u svojim tekstovima, dopustivši si da napiše tekst o drami koju (dokazano) nije imala prilike vidjeti. U »Večernjem listu« Miro Modrinić punio je rubrike manje više kultiviranim, ali beskrvnim tekstovima. Nije podilazio vlasti, nije se zalijetao, nije riskirao. Bili su još neki; Hanzlovsky na radiju... Poznati dokumentarist Rudolf Sremec imao je stila, ali se u svom pisanju ograničio na recenzije festivala dokumentarnoga filma i na posmrtna slova tiskana u dugovječnom časopisu »Filmska kultura«. Škrabalo je potajice pisao povijest hrvatskog filma, a Belan je solirao varijacijama na filmološke teme.

Vratimo se vama. Što je bilo prije: pisanje ili snimanje filmova?

— U Zagreb sam stigao da bih se bavio isključivo filmskom kritikom, općenito pisanjem o filmu. U tome sam se posve razlikovao od vršnjaka, koji su, pišući o filmu, priželjkivali da se prvom pogodnom prilikom bace u naručje režije, autorstva. No, moje neočekivano okretanje dokumentaristici nije došlo kao plod nasilne odluke da se i ja odem okušati u »takvom nečem« — iznenadna ničim racionalno izazvana zamisao da pokušam napraviti dokumentarac o malim oglasima u »Večernjaku« bubnula me »sama od sebe« ne prestajući me — poput opsesije — goniti da naum provedem do kraja. I proveo sam ga! Osim tog debitantskog filma poslije sam — vraški se žureći — realizirao dvjestotinjak kinematografskih ili televizijskih dokumentaraca.

Varam li se kada mi se čini da se, otkad ste napustili Hrvatski radio, pojačala vaša kritičarska aktivnost u novinama i časopisima?

— To je točno. Oslobodivši se neumoljiva ritma radijskih emisija koje moraju ići svakoga tjedna, uvijek u isto vrijeme, kao da se u meni probudila zapretena energija — pišući s nekom novootkrivenom lakoćom idem iz teksta u tekst. Trenutno pokrivam dvije kolumne, onu u vašem »Vijencu« gdje pišem o klasicima što se prikazuju u zlata vrijednu Kinu Tuškanac i onu u mjesečniku »Hollywood«, gdje puno desetljeće u rubrici Prijateljsko uvjeravanje recenziram filmove s tekućega kinoprograma. Za idući broj jedinog stručnog filmskog glasila u nas, »Hrvatski filmski ljetopis«, izradio sam portret legendarnoga Vladeka Vukovića, a u dvotjedniku »15 dana« uskoro izlazi netipičan esej posvećen stvaralaštvu filmskog teoretika Hrvoja Turkovića. Napokon, s velikim sam se veseljem prihvatio i prvoklasne filmološke teme o čvrstoj i trajnoj povezanosti dvaju filmskih rodova — dokumentarnog s igranim. Taj odulji tekst dio je temata posvećena dokumentarizmu koji za »Kolo« uređuje Diana Nenadić.

Koji su vam planovi?

— Serija eseja posvećenih hrvatskom igranom filmu. Nadam se da ću se, nakon duljih istraživačkih priprema, uskoro moći prihvatiti i pisanja teksta o zabranama u hrvatskom filmu.

Kao filmski kritičar, kako ocjenjujete ovaj trenutak hrvatskog filma?

— Neizmjerno me raduje činjenica da je zavladao u regiji i da ga se prepoznaje i cijeni u svijetu, a nagrađuje na festivalima. Nakon svojedobne dominacije zagrebačkoga crtanog filma, kada smo bili osvojili na stotine nagrada, evo još jednom da naš film postaje perjanicom hrvatske kulture. Ohrabruju najnovije vijesti koje govore da će se ritam proizvodnje igranih filmova još i povećati; spominje se brojka koju hrvatski film u povijesti još nije dosegnuo — ona od deset naslova!

Razgovarao Zlatko Vidačković

Životopis

Petar Krelja rođen je 24. lipnja 1940. u Štipu. Gimnaziju je završio 1959. u Puli, a komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu 1963. Autor je radioemisija Filmski mozaik; U prvom planu: film; Licem u lice, kao i više ciklusa emisija s filmološkim temama. Autor je dviju knjiga o filmu: Golik (1997), Ispod crte (2005). Režirao je četiri cjelovečernja igrana filma (Godišnja doba, 1979 ; Vlakom prema jugu, 1981 ; Stela, 1990 ; Ispod crte, 2003), tridesetak dokumentaraca (Recital, Povratak, Njegovateljica, Kovačica, Na sporednom kolosijeku, Anina američka adresa...) i dvjestotinjak obrazovnih i dokumentarnih TV-emisija (Mariška band, Viktorov let, Papirnati rat za Morenu, Američki san, Spaljeno sunce, Maratonac...). Autor je zabranjenih i uništenih filmova: Ljetna filmska škola, Deložacija, Recital i Splendid isolation. Dobitnik je brojnih domaćih (Ivan Šibl, Grada Zagreba, Nazorova, Oktavijan, Jelen, Zlatna vrata Pule...) i inozemnih nagrada (Austrija, SAD, Mađarska, Njemačka, Finska, Italija, Poljska, EU). Autor je svih natuknica o filmu u osmosveščanoj Općoj enciklopediji Leksikografskog zavoda (1977–1982). Višegodišnji je urednik »Biltena Festivala svjetskog animiranog filma« u Zagrebu. Tijekom pedeset godina bavljenja filmskom kritikom objavljivao je u brojnim novinama i časopisima (»Istarski borac«, »Vjesnik«, »Forum«, »Kamov«, »Filmska kultura«, »Film«, »Kinoteka«, »Telegram«, »Oko«, »Republika«, »HAK«, »Hrvatski filmski ljetopis«, »Zapis«, »Studentski list«, »Dubrovnik«, »Ekran«, Ljubljana). Radio je i na ORTF-u (Francuska, Pariški radio).