MJESEČEVA SONATA

Alexander Woollcott

Kad bi ovaj izvještaj bio objavljen u Engleskoj, morao bih držati figu u malom predgovoru koji bi objašnjavao da su svi karakteri izmišljeni — na što bi me kruti uvjeti britanskoga zakona za klevetu s lakoćom posramili jer ni jedan od karaktera nije izmišljen, i priča — koju je Katarini Cornell ispričala Clemence Dane, a Katarina Cornell meni — bilježi ono što se, po mom najboljem znanju i uvjerenju, doista dogodilo mladom engleskom liječniku kojega ću zvati Alvan Barach, jer to nije njegovo pravo ime. To je priča o dosad neobjavljenoj pustolovini koja mu se dogodila prije dvije godine, kad je otišao dolje u Kent u posjet starom prijatelju — zovimo ga Ellery Cazalet — koji je većinu dana trošio na veze i većinu noći na premišljanje kako će ikad platiti nasljedne poreze na ruševni obiteljski dvor kojemu je na vlastito zgražanje postao nasljednikom. Ta kuća bila je pohabana mala rođakinja Compton Wynyatesa, sa crijepom tudorskoga crvenila, što ju je činilo ugodnom u podnevnom suncu, i promuklim zvonom koje je, sa satnog tornja, prezirno razasipalo ure kao kovanice sve od vremena kad je Henry VIII bio rumeni momčić. Unutra je Cazalet mogao sebi dopustiti da se za njega brine samo slabašan par, a nekad raskošni vrtovi ponašali su se kako se njima sviđalo prepušteni brizi jednoga jedinog vrtlara. Mislim da moram riskirati i odati vrtlarovo pravo ime, jer nijedno koje bih mogao izmisliti ne bi imalo tako prikladan okus. Zvao se John Scripture, a pomagao mu je od vremena na vrijeme ostarjeli i suludi otac, koji bi u lucidnim trenucima bio puštan iz zatočeništva pod strehom lovačke kućice da bi prčkao usred razuzdano obrezane neuravnoteženosti živice. Liječnik je odlazio onamo kad god je mogao, s obećanjem nešto dobra golfa, dugih noći savršene tišine, i s jednim ili dva ubačena duha ako bi njegova mašta otišla tim putem. Bilo je svojstveno njegovu nezgrapnu humoru da je, pišući Cazaletu da bi utvrdio dan, naveo adresu »The Creeps, Sevenoaks, Kent«. Kad je stigao, otkrio je da mu domaćina nema kod kuće i da se neće vratiti do kasnih sati. Barach je trebao večerati sam s uvredljivim seterom kao društvom, ne čekati. Njegova spavaća soba u prizemlju bila je divno obložena drvenim pločama od poda do stropa, ali neki pogrešno upućen domar pod četvrtim Georgeom obrušio se na divnu drvenariju s limenkom crnoga firnisa. Miraz koji je donijela Cazaletova mladenka iz grimiznog desetljeća uložen je u nekoliko plemenitih kupaonica, od kojih je jedna zamijenila sobicu za molitve koja se nekad otvarala u tu spavaonicu. Za čitanje postojala je samo svijeća, ali svjetlost punoga mjeseca dolazila je treperavo kroz bršljan što ga je uznemirivao vjetar i koji je zaklanjao polovicu prozora podijeljenih kamenim stupom. U tom muzeju Barach se bacio na spavanje. Nije znao koliko je dugo spavao kad je otkrio da je ponovno budan, i svjestan da se nešto miče u sobi. Izgubio je nešto vremena dok nije utvrdio mjesto pokreta, ali je konačno, u djeliću obasjanu mjesečinom, razabrao pogrbljenu spodobu koja je čini se sjedila s pognutom zadubljenom glavom u stolcu do vrata. Ruka, štoviše cijelo rame, bilo je ono što se micalo, opisujući uvijek novu premda nepravilnu putanju u zraku. U početku je gesta bila peckavo polupoznata, a onda ju je Barach prepoznao kao onu koju žena čini kad veze. Bilo je oklijevanja kao da se igla provlači kroz zategnut, otporan materijal, a onda, uvijek, dug, brz, siguran potez konca. Preplašenu se gostu to činilo djelatnošću koja najmanje prijeti od onih koje je ikad čuo da se pripisuju duhu, ali je ipak imao samo jednu misao, a ta je bila da se izgubi iz one sobe što je moguće brže. Mozak mu je užurbano ispitivao. Vrata u predsoblje nisu dolazila u obzir jer je ludost ležala na tom putu. Morao bi barem proći upravo uz ruku što veze. Nije mu se činilo užitkom ni slijepo bacanje u trnovito grmlje pod njegovim prozorom, i bosonogi bijeg preko studena travnjaka. Jasno, postojala je kupaonica, ali to je bila slaba utjeha ako nije mogao izići iz nje na druga vrata. U grču koncentracije sjetio se da je bio vidio druga vrata. Upravo u trenutku te spoznaje začuo je ugodno zbiljski zvuk automobila koji se približavao kolnikom, i procijenio da se to vraća njegov domaćin. U jednom veličanstvenom pokretu vinuo se na pod, jurnuo u kupaonicu i zakračunao vrata za sobom. Pod u susjednoj sobi bio je prošiven mjesečinom. Gazeći kroz nju stigao je bez daha, ali neometan, u hodnik. Podalje mogao je vidjeti svjetiljku ostavljenu da gori u predvorju i čuti lupanje domaćina koji je zatvarao prednja vrata. Kako je Barach izletio iz mraka da ga pozdravi, Cazalet se rascvjetao od radosti na takvu prijaznost i, ogladnio zbog dugačke, studene vožnje, predložio trenutačan prepad na ostavu. Liječnik, već smeten nedavnom upaničenošću, nije ništa spomenuo, i bio je smjesta za hranu. S upaljenim svijećama podignutim visoko, tragači su se dali na posao, i rudarski raspoložen domaćin naširoko je hvalio vrline hladne pečene govedine, čedarskog sira, i mlijeka kao lagana ponoćnog zalogaja, kad se spotaknuo o zavežljaj na podu. S veselim proklinjanjem stare kuhinjske dobričine koja uvijek ostavlja nešto uokolo, sagnuo se da vidi što je bilo ovaj put, i ispustio zvižduk iznenađenja. Onda, s dvjema svijećama spuštenim nisko, on i liječnik ugledali su nešto što neće zaboraviti dok su živi. Bilo je to tijelo kuharice. Samo tijelo. Glave nije bilo. Na podu sa strane ležala je krvava mesarska sjekirica. »Bože, Staroga ti zavjeta!«, uzviknuo je Cazalet, a Barach je shvatio u tren oka. Držeći još svijeću u jednoj ruci, odvukao je svoga druga natrag kroz beskrajnu kuću u sobu iz koje je pobjegao, dajući mu znak da bude tih i prijeđe na prstima posljednje korake. Taj je oprez bio nepotreban, jer cijela regimenta ne bi mogla poremetiti zaneseno zadovoljstvo obredom koji se još odvijao unutra. Stari luđak nije bio napustio svoje sjedalo do vrata. Između koljena još je držao glavu žene koju je ubio. Vrlo savjesno, zadovoljno, pjevušeći ispod glasa uz posao, čupao je sijede vlasi jednu po jednu.

Preveo Boris Maruna

Ilustrirala Jasenka Bulj