Magla svuda oko nas

Gostovanje u ZKM–u: Teatro Metastasio Stabile della Toscana iz Prata, Italija: Edoardo Erba, Životinje u magli, red. Paolo Magelli

Magla svuda oko nas

Izabravši izvrstan Erbin tekst, Paolo Magelli režirao je predstavu koja u svakom pojedinom segmentu živi u punoj snazi: kako u glumačkoj podjeli, u vizualnom jeziku predstave i u glazbi Alexandera Balanescua, tako i u autentičnoj kazališnoj filozofiji

Ciklus gostovanja relevantnih europskih teatara u ZKM–u pod naslovom Europsko kazalište u Zagrebačkom kazalištu mladih započeo je 29. siječnja predstavom Životinje u magli talijanskoga Teatra Metastasio Stabile della Toscana iz Prata. Životinje u magli, crkveno prikazanje suvremenoga talijanskog dramatičara Edoarda Erbe u režiji Paola Magellija praizvedeno je u Pratu prije nepuna tri mjeseca, 9. studenoga 2005. Životinje u magli Edoarda Erbe precizna su vivisekcija tvrdoga vremena u kojem živimo, vremena u kojem magla simbolizira mainstream ozračja međuljudskih odnosa. Magla je atmosferilija s kojom se mora računati u abecedi preživljavanja, metafora koja objedinjuje suptilnu i brutalnu manipulaciju na polju osjećaja, jednako kao i na polju kapitala. Upravo se po takvoj magli, koja je ujedno dominantni scenski znak u predstavi, u svojoj nesreći spotiču Paloma i Francesco, bračni par u klopci nadomjesnih osjećaja, potom kriminalni tip Alfonso i njegov crni rob Oba, a tu su i scenografkinja Gabriella te Mladić. Isprepleteni u priči koja se zbiva na Veliki petak, svih šest dramskih osoba u osnovi imaju istu motivaciju: kako se osloboditi snažne tjeskobe koju neprestance potiče ravnodušnost, površnost, agresija, seksualna frustracija, rasizam, neimaština, grabežljiva ljudska narav, sex–and–the–city–marketing, dakle, posvemašnja dehumanizacija. Erbine Životinje u magli pisane su izravnim, gotovo organskim dramskim jezikom, a ispod površine Erbina neonaturalističkoga jezika u ovoj se predstavi ljušte mnogi talozi što su nalegli na biti sama vitaliteta ljudske vrste. Izabravši izvrstan Erbin tekst, Paolo Magelli režirao je predstavu koja u svakom pojedinom segmentu živi u punoj snazi: kako u glumačkoj podjeli, u vizualnom jeziku predstave i u glazbi Alexandera Balanescua, tako i u autentičnoj kazališnoj filozofiji. Zasnivajući predstavu na međuigri šesteročlanoga glumačkog ansambla, Magelli postiže vrhunsku, nedjeljivu organsku glumačku cjelinu: gledatelj može proputovati kroz svoju dušu gledajući grubost i preobražaj Alfonsa u kreaciji Maura Malinverna; proniknuti u Palominu nemogućnost suočenja s vlastitim bićem u interpretaciji Pamele Villoresi; suočiti se s razlozima Francescove agresije u izvedbi Fernanda Maraghinija; potom istražiti korijene svoje pokornosti gledajući crnog Oba u izvedbi Francesca Cortopassija; preispitati vlastite bjegove i navještenja u izmicanjima scenografkinje i arkanđela Gabrielle koju tumači Valentina Banci; i napokon, naći u sebi malenog, aktivnog Krista, Mladića u interpretaciji Francesca Borchija. Savršeno uvjerljiv i uigran glumački ansambl Životinja u magli uronjen je u razigrani volumen pozornice, u divnu Magellijevu konstantu. Vizualni jezik Životinja u magli, sjajan segment predstave, odlično se uklapa u filozofiju i poetiku Erbina i Magellijeva djela. Scenografi Giulia Bonaldi i Anusc Castiglioni, kostimograf Leo Kulaš te oblikovatelj svjetla Roberto Innocenti nenaglašeno pretapaju arkadijski krajolik u livadu za malograđanski piknik, u medijski prostor, u prostor teatra u teatru, u Golgotu... Od televizijskoga ekrana pa do baroknoga slikarstva starih majstora na sceni, od izbora da na križu Krist, Baraba i Dizma budu vezani konopcima, što je dio ikonografije prekoalpske Europe, a ne Italije i Bizanta, unatoč tomu što bi samo pobornici templara odobrili mogućnost koju Erba sugerira (vjerojatnije je da se njome samo poigrava) da Krist ima izravne potomke; unatoč već dosadašnjim, a vjerojatno i budućim polemikama oko činjenice da Erba ovom dramom doista trese temelje temeljnoga dokumenta kršćanstva, naglasak Životinja u magli nije na tim pitanjima, nego na pitanju o znatiželji, o iskonskoj radoznalosti pred činjenicom da je život neprocjenjiv dar. »Nije važno u što ti vjeruješ, važno je u što vjeruju drugi«, kaže Alfonso, sitni kriminalac čija se životna filozofija, ako se tako može reći, temelji na zloporabi slabijih, na manipulaciji jačima: pod svaku cijenu i na svaki način. Upravo ta Alfonsova rečenica, izgovorena u trenutku raspoređivanja trojice na križu, eksplicitno ogoljuje uzrok smrti umjetnosti: zbroj svih tih sitnih umiranja, čiji je ključ u odricanju od osobnog, intenzivnog doživljaja vjere u umjetničko oblikovanje, u tom rastrganom gubitku biti stvaralaštva. Upravo je u tome dragocjena srž i velika vrijednost Erbina i Magellijeva djela: snaga intenziteta kojim su progovorili o tajni života kao vrhunskoj vrijednosti ponad svega, o kazalištu i životu u istoj razini — upravo u trenutku kad su magle oko nas sve gušće, a kako stvari stoje, u Italiji je vrijeme podjednako.

Dubravka Lampalov