Made in Japan

Made in Japan

Fenomenu japanskog uzleta na osnovi prikaza različitih aspekata suvremene arhitekture posvećena su dva recentna izložbena projekta, prvi u Zagrebu (Sviranje na lutnji bez žica), a drugi u Vicenzi (Kazuyo Sejima i Ryue Nishizawa)

U posljednjih desetak godina japanska je arhitektura zauzela vrlo utjecajnu poziciju na međunarodnoj sceni, što je u skladu s aktualnim globalnim trendovima u kulturi, umjetnosti i life–styleu prema kojima je Japan apsolutno in. Trendseteri suvremene digitalne ere jednostavno su opsjednuti svime što dolazi iz Zemlje izlazećeg sunca — bilo da je u pitanju hrana, moda, dizajn, automobili, IT– spravice ili pak arhitektura. Zanimljivo je da do ovakvih kretanja dolazi u vrijeme kada je Japan, nakon frenetična eksplozivnog razvoja tijekom osamdesetih u razdoblju tzv. bubble–ekonomije, zapao u ekonomsku krizu. No deset izgubljenih godina, fraza kojom fenomenolozi obično opisuju recesiju u kojoj se na prijelazu stoljeća našla (još) moćna gospodarska supersila, uz rastuću nezaposlenost, stečaje i socijalne nepravde donijelo je i niz pozitivnih efekata te pokrenulo japansko društvo stimulirajući kreativnost i eksperiment. Bez obzira bila riječ o arhitekturi, dizajnu, životnim stilovima ili cyber–kulturi, današnja je japanska situacija dinamična i mobilna, okrenuta istraživanju novih realiteta i izričaja, što je čini toliko izazovnom i privlačnom na globalnoj sceni.

Sviranje na lutnji bez žica

Fenomenu japanskog uzleta na osnovi prikaza različitih aspekata suvremene arhitekture posvećena su dva recentna izložbena projekta. Prvi, realiziran u izložbenom prostoru zagrebačkog Arhitektonskog fakulteta pod naslovom Sviranje na lutnji bez žica, bavi se temom japanske prostorne koncepcije, a osim arhitekture sažeto prezentira srž japanskog načina života, kulture, filozofije/religije, estetike. Drugi izložbeni projekt vrijedan pozornosti vodi nas u talijansku Vicenzu, gdje je u znamenitoj Palladijevoj bazilici predstavljeno stvaralaštvo tokijskog ureda SANAA, odnosno tandema Kazuyo Sejima & Ryue Nishizawa, vodećih protagonista mlađe generacije japanskih arhitekata međunarodne reputacije. Zagrebačka izložba rezultat je pregalaštva, znanja i ukusa arhitekta Dragomira Vlahovića, velikog poznavatelja i ljubitelja japanske arhitekture i umjetnosti, koji u seriji odabranih primjera tradicionalne arhitekture i suvremenih ostvarenja (Tadao Ando, Kazuo Shinohara, Toyo Ito, Shigeru Ban i dr.) analizira posebnosti japanske prostorne koncepcije stavljajući je u kontekst japanskoga svjetonazora, kulture, filozofije, odnosa prema prirodi. U tekstu kataloga izložbe Maji Vlahović piše: »Fenomeni Lao–Ceove praznine (suština je u praznom, a ne u punom), točkasta sintaksa (point system) japanskog jezika, fenomen sekvence u tretiranju japanskog prostora (ideja prostora ide od jednog događaja, sekvencijalno do sljedećeg; nema početka ni kraja), misterija sjena, to jest tame, koje konstituiraju japansku sobu, tradicionalna japanska koncepcija dualizma (jin–jang), koreografija ‘stop–akcija’ u teatru no, zen–vrt, tretiranje stupa kao simboličke egzistencije kuće, to jest aktivnog ili ceremonijalnog prostora, fascinantan pluralizam religija, isključivo horizontalna upotreba unutarnji–vanjski prostor (harmonija s prirodom) i fleksibilna upotreba prostora — fenomeni su koji konotiraju japanski prostorni koncept i estetski ideal.«

Carska vila katsura

A kvintesencija takva pristupa i koncepcije carska je vila Katsura, koja je ljepotom, jednostavnošću i fleksibilnom uporabom prostora opredmetila budističko učenje nestalnosti, šintoističku doktrinu jednostavnosti i promjenjivu narav života. A u skladu triju temeljnih motiva japanskoga tradicijskog graditeljstva — drvene skeletne konstrukcije, laganih pomičnih zidova shoji i završnog motiva krova ostvarena je arhetipska forma otvorenoga plana u duhu logike i materijala pučkog graditeljstva, koja je postala uzorom japanskim arhitektima, ali i izvorište koncepcije moderne arhitekture. I svedene geometrijske nemonumentalne forme Kazuyo Sejima i Ryuea Nishizawe u sebi utjelovljuju tradicionalnu japansku posvećenost prolaznom i trenutnom, iako njihov pristup ponajprije odražava fluktuirajuću i nomadsku narav suvremenoga visokourbanizirana društva. Stalno kretanje i promjena kao osnovni uvjeti japanske zbilje odražavaju se u kreativnoj filozofiji koja odbacuje ponavljanje i u svakom projektu nastoji stvoriti nešto novo. Neprestano razvijajući izričaj od početnoga minimalizma na tragu transparentne lagane arhitekture svojega mentora Toya Ita (u čijem je uredu sredinom osamdesetih Kazuyo Sejima ispekla zanat), tandem je stvorio prepoznatljivu inačicu light–arhitekture, nestvarne eterične atmosfere, usmjerene posvemašnjoj redukciji tektonske supstancije arhitekture. Konačni je rezultat arhitektura svedenih arhetipskih oblika, sazdana od elegantnih stupova i tanašnih zidova, prozirna stakla i mekane mliječne svjetlosti, ispunjena ljudima što kolaju njezinom složenom ponutricom. Savršena je materijalizacija jednostavnosti i transparencije kao vrijednosnog sustava i kreativnog pristupa autorâ izložbena instalacija koju su Kazuyo Sejima i Ryue Nishizawa osmislili za Palladijevu baziliku. Nijedan od njihovih velikih prethodnika, što su tijekom godina izlagali u znamenitom prostoru, nije uspostavio tako snažan i izravan odnos s remek–djelom renesansnoga majstora. Iz elegantne Palladijeve lođe posjetitelj stupa neposredno u impozantnu bijelu sobu što su je autori oblikovali unutar bazilike, kroz čije se transparentne zidove od bijele tkanine samo nazire moćna srednjovjekovna struktura. U rahloj, naizgled slučajnoj, inscenaciji postavljeni su, ili bolje reći odloženi, izlošci — ilustracije, video i dvosmisleni objekti za koje je na prvi pogled teško razlučiti da li je riječ o modelima ili produkt–dizajnu, nacrtima kuća ili njihovim funkcionalnim shemama. Smirujuća atmosfera bijele kubikule, u kojoj možete osluhnuti šapat tišine i oćutjeti meki dodir svjetlosti, suprotstavljena je sveprisutnoj tehnološkoj buci današnjice te asocira na punoću zenovske praznine ili sviranje na lutnji bez žica, odnosno na dvije lutnje kada je u pitanju to dvoje arhitekata.

Vinko Penezić