MAČAK IZ AUTOBIOGRAFIJE

MAČAK IZ AUTOBIOGRAFIJE

Joža Horvat, Svjedok prolaznosti, Neretva, Zagreb, 2005.

Svačiji život na kraju postaje dostojan priče. Pitanje je jedino hoće li priča biti ispričana i hoćemo li je ispričati mi ili netko drugi. Kada to rade drugi za nas, onda imamo posla s biografijom, kada to radimo sami za sebe, onda je to autobiografija. Pisac i pomorac Joža Horvat u svojoj najnovijoj knjizi odlučio se za drugo. Istina, manje svojom voljom, a više na nagovor, štoviše, dijelom i uz pomoć novinarke Đurđe Mačković. No, učinio je to u kasnim godinama, kada je njegova životna priča poprimila velebne okvire, a književni mu opus završnu riječ. U slučaju Jože Horvata to znači i malo više. Naime, iako je cijeli Horvatov opus prožet autobiografskim elementima, iz nekih razloga njegova se životna priča doživljava nedorečenom ili barem nedovoljno jasnom. U dijelu naše književne javnosti, štoviše, ona izaziva i neke kontroverze. Iako je sam Horvat u pojašnjenjima tih kontroverzi uvijek i jasan i dosljedan, činjenica da je u visokoj životnoj dobi ipak odlučio ispričati život u formi u kojoj dosad nije, možda napokon baci, ako ne novo, a ono barem konačno svjetlo. Riječ je, naime, o autoru koji je književnoj javnosti poznat i po svojem tinejdžerskom romanu Sedmi be, kultnome Mačku pod šljemom, putopisnome dnevniku Besa, zabranjenome filmu Ciguli Miguli ili po romanima Operacija »Stonoga« i Waitapu, koji autora nominiraju za prestižnu Andersenovu nagradu. Upućeni imaju u vidu i to da je Horvat bio važna osoba u kulturnom i političkom životu tijekom nastanka i ustoličenja komunizma na Titov način. Dok je nekima bliža Horvatova strast za lovom i plovidbom, a svima nedvojbeno beskrajno potresna činjenica što je izgubio oba svoja sina, a što je cijeloj Horvatovoj sudbini, kako je to prorokovao Krleža, udarilo pečat doista antičke tragedije, drugima je itekako važna i znakovita čuvena Horvatova prijetnja velikome Krleži izrečena na Kongresu kulturnih radnika u Topuskome 1944. godine. U prvome dijelu knjige (Sutoni i svitanja) nalazi se ono što se može u strogom smislu nazvati Horvatovom autobiografijom, dok je drugi (Svjetla i sjene) razgovor koji je urednica Đurđa Mačković vodila s autorom. U prvome Horvat evocira i obilato dokumentira tekstom i slikom svoj život do 1952, u drugome nastavlja s temama i događajima poslije ove godine. Kao svaka tipična biografija, i Horvatova počinje djetinjstvom u rodnoj Kotoribi, slijedi tegoban život brojne obitelji u Zagrebu, opsjednutost čitanjem i prvi književni počeci, pristupanje komunističkoj mladeži, dva fatalna susreta — prvi s Krležom, drugi s Renatom Jesensky, čije će ga »plave oči zauvijek zarobiti«, potom vojska, studij, prve demonstracije i zatvor, romaneskni prvenac u vlastitoj nakladi, časopis »Polet«, pa odlazak u partizane uz pomoć Andrije Hebranga, prve borbe na Baniji i prijelaz na Kalnik kao komesar, a sve vrijeme nešto piše... Slijedi nova dužnost, sada u Agitpropu, Hebrang mu mijenja ime u Joža, pokreće humoristički »Jež«, na kongresu u Topuskom mladi Joža Horvat govori o Krleži i o njegovu nedolasku u partizane, i taj govor ocijenjen je kao napad po partijskom zadatku. Poslije rata ponovno Zagreb, obitelj na okupu, Horvat po zadatku spaja prvo Krležu i Radovana Zogovića, potom Krležu i Nazora, obnavlja Društvo književnika, s Kalebom i Krležom pokreće »Republiku«, po Horvatovu scenariju snima se prvi film Zastava, no počinju i prve nevolje, važe se svaka riječ; vrhunac će za Horvata biti njegov scenarij za film Ciguli Miguli, nakon čije promocije »započinje organizirana hajka«, u kojoj leđa mladome i naivnome Horvatu okreće i moćni Vladimir Bakarić. Horvat se povlači u Pariz, gdje, očaran jedrilicama, odluči okrenuti novu stranicu u životu: sagraditi jedrenjak i kuću na moru »iz koje nas više nitko nikada neće moći izbaciti«, kako je tih dana pisao svojoj Renati. U nastavku sada novinarka vraća svoga sugovornika na slučaj Ciguli Miguli kao na moguću osvetu za Topusko, slijede epizode s brodovima: prvo Skitnica koji je — suprotno nagađanjima — plaćen od honorara i ženina nasljeđa, nakon sedam godina Besa i put oko svijeta, Titova potpora, pogibija mlađega sina, deset izdanja Bese kao pramajke svih Horvatovih zapisa o moru, »žeđ za životom« opet ga moru vraća, ovaj put brodom Modra lasta, a neprestano u pratnji odane mu »krhke plavojke«, supruge Renate. A onda smrt i drugoga sina, nesretni otac »ponekad zavija, ponekad cvili«, i tješi se morem... Novinarka ga ponovno vraća na Topusko i na riječi koje Krleža svome Giuseppeu da Cotoribi, čini se, nikada nije uzeo za zlo, napokon i pitanje svih pitanja: otkud ta strast za slobodom i putovanjem? Horvat to pripisuje uglavnom »porodičnim korijenima«, ponovno Ciguli Miguli koji ga je koštao svega — od prijatelja do sudbine... Slijedi hrvatsko proljeće, zanimljivo uvažavanje Stipe Šuvara, ali ne i Bijele knjige, sudjelovanje »staroga mačka pod šljemom« i u Domovinskom ratu, pa veze s Tuđmanom i nagovor da uđe u HDZ, lov i sudbina njegovih brodova, novi književni projekti »permanentnog mladića naše literature«, kako ga naziva njegova sugovornica. Na kraju Horvat ističe ljubav i mržnju kao životna načela, a »antifašizam, pravnu državu, demokraciju i slobodu« kao vlastite ideale. Svoju biografiju on poentira skojevskom retorikom: »Nisam štedio život, niti sam molio da on mene štedi.« Možemo zaključiti: zapravo, ništa što se ionako nije znalo — bilo da je to Horvat kazao drugim svojim književnim ili neknjiževnim djelima, bilo da smo o nekima doznavali iz drugih izvora. No, sama činjenica da je riječ o drukčijem tipu teksta, koji nastaje u kasnim godinama, i to na izvanjski poticaj, a ne spontano kao znak unutarnje potrebe — uza svu običnost — ipak ima nešto novo. Nova je perspektiva koja se u autobiografiji otvara, odnosno pogled na sebe i svoju prošlost kao svojevrsnu cjelinu, i to je povlastica koja se zaslužuje samo vremenom i životnim iskustvom. Taj pogled upravo je važan zbog stava prema samu sebi i svomu životnome putu, koji je bio sve samo ne miran i običan. Naprotiv, kao svaki život, mijenjao se, a kao malo koji i izrazito dramatično u ionako dramatičnim okolnostima, pa bi se očekivalo da čovjek pretrpi silne potrese, promjene i sumnje, kajanje, pa čak i nijekanje. Doživjevši, međutim, svojevrsno razočaranje u političke i socijalne ideale te u bliske mu suradnike i prijatelje, a na drugoj strani udarce kojima ga je život kao čovjeka, u prvome redu kao oca, okrutno kažnjavao, Joža Horvat ostao je dosljedan vlastitim stajalištima i uvjerenjima kao i strastvenoj želji za životom. To ipak ne znači da nema pukotine; uostalom, ona je tako očita u nimalo slučajnoj podjeli knjige prije i poslije 1952. godine. Na toj bi se pukotini netko drugi, neka drukčija, u prvome redu izrazito kritička svijest, sasvim sigurno drukčije ponio, ali Horvat na njoj ne ustrajava; prihvaćajući sudbinu, on jednostavno okreće novi list u životu, ali ne i leđa svojim uvjerenjima. Dosljedan, naizgled beskompromisan, Horvat je zapravo oportunist koji se oslanja s jedne strane na silnu životnu energiju, s druge na ljubav i odanost životne suputnice i supatnice, žene Renate. U tome smislu ova se proza čita i kao priča o jednoj vjernosti — sebi i drugomu, priča o životu, uvjerenju i ljubavi. Istodobno, u pozadini, tamo gdje se nazire dramatična slika hrvatskoga društva na smjeni dvaju totalitarnih režima, ona se čita i kao naizgled bezazlena, a zapravo zastrašujuća priča o tome kako se rađa, razvija i raste opasan sustav koji jede vlastitu djecu i u kojemu pojedinac, ma koliko čestit i ma koliko mu odan, zapravo ne znači ništa. To Horvatovu, ma koliko šturo i tek skicozno sastavljenu knjigu — uvelike nalik scenariju za biografski film, čini zanimljivom, toliko našom i istodobno tako univerzalnom.

Vinko Brešić