Kvaliteta bez arome

»Gordogan«, gl. ur. Branko Matan, br. 6, god. 3, Zagreb, 2005.

Kulturni magazin »Gordogan« ponajprije je usredotočen na aktualna društvena pitanja, a ne na kulturna zbivanja u širem kontekstu i upravo ga ta činjenica izdvaja iz nepreglednog mnoštva domaćih časopisnih tiskovina. Spomenuta karakteristika s jedne je strane prednost, a s druge strane slabost: uredništvo se vrlo jasno pozicionira spram političke kulture zemlje u kojoj živimo, no čini to na razmjerno sklisku tlu gdje postoji opasnost da se časopis pretvori u opsežniju varijantu političkog dnevnika ili tjednika te da se prilozi pretvore u zbirku ukoričenih političkih kolumni. Osobitost je »Gordogana« težnja da se o društvenim problemima piše kritički i stručno, pri čemu je kvaliteta tekstova ujednačena. U ovom broju nalaze se dva zanimljiva temata: prvi je posvećen budućnosti Bosne i Balkana, a drugi djelu pomalo zaboravljena publicista i pisca Josipa Horvata. Tematski blok o Bosni sastoji se od dva iscrpna teksta u kojima se poslijedejtonovska Bosna analizira kao predmet političkih, pravnih i jezičnih igara. Mirjana Kasapović propituje model konsolidacijske demokracije kao jedini model uređenja političkih odnosa koji je sposoban jamčiti opstanak države i demokracije u društvu koje je nakon rata duboko podijeljeno vjerskim i etničkim netrpeljivostima. Najvažnije je pitanje postoji li Bosna kao suverena država i je li ona uopće moguća kao samostalna i demokratska država? Propitujući pravna određenja, recentnu politološku literaturu i analizirajući zbivanja na političkoj sceni, Kasapovićeva daje vrlo solidan i stručan pregled problema bosanske državnosti, nalazeći rješenje upravo u modelu konsolidacijske demokracije s podijeljenom vlašću koji bi (u međuprostoru između federalizma i konfederalizma) državu koja se i dalje nalazi pod međunarodnim protektoratom napokon učinio relativno samostalnim i koherentnim političkim subjektom. U situaciji u kojoj entiteti imaju obilježja državnih jedinica i ne postoji zajednički politički identitet, konsolidacijski model s naglašavanjem zasebnih identiteta opravdano se čini prihvatljivim rješenjem. Prilog Ive Žanića o bosanskohercegovačkom jezičnom pitanju bavi se komunikacijsko–funkcionalnom i identitetsko–simboličnom afirmacijom hrvatskoga jezičnog standarda. U analizi bosanskog jezičnog inženjeringa Žanić pokazuje kako društveni identitet i njegov jezični izraz ne moraju biti uzajamno uvjetovani. Nevelik, ali vrlo zanimljiv intervju s Nadeždom Čačinović također se isplati pročitati: kako zbog vrlo promišljenoga pogleda na aktualno pitanje bolonjske reforme, tako i zbog lucidne analize trenutnoga stanja na hrvatskim sveučilištima, koja bi se od nefunkcionalnih državnih ustanova karitativnoga karaktera trebale pretvoriti u tvornice specijalističke radne snage. Intervju je zanimljiv stoga što će se reforma sveučilišta odvijati sporo i uz mnogo otpora, bez jasne vizije kako bi na kraju tog procesa trebale izgledati akademske ustanove, a upravo je to pitanje nedovoljno zastupljeno u javnoj raspravi. Najopsežniji temat posvećen je Josipu Horvatu i njegovoj živopisnoj i sjajno napisanoj (a dosad neobjavljenoj knjizi) Pobuna omladine. Horvatu će uredništvo posvetiti i znatan dio idućega broja. Zaključno rečeno, »Gordogan« je nedovoljno precizno profiliran časopis koji kulturni prostor ispunjava analizom suvremenih društvenih fenomena te mu usprkos vrlo kvalitetnim i aktualnim prilozima nedostaje duha, odnosno specifične arome koja je najčešći razlog privlačenja šire publike. Osim toga, s obzirom na izbor tema i suradnika, »Gordogan« se dijelom može percipirati i kao neka vrsta privatne tiskovine glavnog urednika, što uz osebujnost pristupa može biti prednost, ali s obzirom na cjelokupni dojam i poveliki nedostatak. Ne živeći na staroj slavi već pokušavajući iznaći odgovore na aktualna pitanja, »Gordogan« je u trenutku izlaženja prvoga broja dočekan s aklamacijama, a ostaje vidjeti hoće li se spomenute slabosti u idućim brojevima zaista i ukloniti.

Tonči Valentić