KRAJNJA TOČKA KONCENTRACIJE

Izložba fotografija Marka Ercegovića Začarani / Spellbound, Studio Josip Račić, Zagreb, 19. prosinca 2005 — 20. siječnja 2006.

KRAJNJA TOČKA KONCENTRACIJE

Naslovom Začarani fotograf odgovara na pitanje o objektivnosti fotografije i neizbježnosti stvaranja novoga subjektivnog svijeta unatoč nastojanju da fotografiju oslobodi svih mogućih ukrasa i preobrazbe zbilje

Način na koji fotograf i videoumjetnik Marko Ercegović prikazuje ljude i predmete u ranijem momjanskom ciklusu i serijama fotografija Dubrovčani i Začarani govori o kontinuitetu umjetničkog koncepta i fotografskom usmjerenju svojstvenima radovima dubrovačko–zagrebačkog umjetnika. Gledajući fotografije iz serije Začarani nedavno izložene u Galeriji Josip Račić, pitamo se kako obični, slučajni trenuci koji ne koketiraju s bilo kojim oblikom indviduacije motiva — pa samim tim ni mogućnošću identifikacije — uspijevaju iz promatrača izvući dozu sjetne empatije? Je li naslov izložbe Začarani transfer koji oslobađa mogući prostor za doživljaj izloženih fotografija?

ŠUTNJA GOVORI MNOGO VIŠE...

Naslovom Začarani fotograf odgovara na pitanje o objektivnosti fotografije i neizbježnosti stvaranja novoga subjektivnog svijeta unatoč nastojanju da fotografiju oslobodi svih mogućih ukrasa i preobrazbe zbilje. U fotografijama Marka Ercegovića nema one često s pozicije fotografa nemoralno i grubo iskorištene bijede, srahota i patnji. Nema dopadljivosti egzotičnih prizora, ni komercijalizacije ljudskoga tijela, njegovi neupadljivi i naoko šutljivi prizori propagiraju nenasilje fotografije nad objektom. Iako objektiv i nehotice mijenja prirodnost prizora i u neživom svijetu već izborom kadra i kuta promatranja, a osobito kad je objekt čovjek, koji uvijek zauzima neki oblik obrambenog stava ili poze. Neupadljiv i suptilan izgled Markovih fotografija u krajnjoj točki proizlazi iz svijesti o agresivnosti usmjerena pogleda i fotografskog objektiva. Autorov izbor motiva slavi običan trenutak, odnosno prizor iz ljudskoga života. Jean Baudrilliard u tekstu Fotografija ili pismo svjetlom kaže: »Suprotstavljajući se značenju i njegovoj estetici, subverzivna se funkcija slike sastoji u otkrivanju doslovnosti u predmetu. Fotografska slika, koja je sama po sebi izraz doslovnosti, promeće su u čarobna pokretača nestanka stvarnosti. Fotografska slika u određenu smislu fizički prenosi odsutnost stvarnosti, koja je tako očita i lako ju je prihvatiti, jer već imamo osjećaj da ništa nije stvarno, kako kaže Borges«. Prizori koje snima Marko Ercegović snimljeni su potajno, kao da ih je nasumice od zbilje odvojio objektivni promatrač. U njima je fotograf potisnut. Na ljudima nema reakcije na činjenicu da su promatrani. Odnos subjekt–objekt nije uspostavljen, ni u smjeru fotografa prema fotografiranu motivu, pa samim tim ni iz smjera objekta prema fotografu. U hermetičnim prizorima u kojima ljudi djeluju poput marioneta, kojima upravlja neko vanjsko, ničim određeno biće vlada osnovni dojam nemogućnosti ulaska u psihologiju likova, koja se prenosi dalje na promatrače s obiju strana komunikacijskog lanca (na fotografa i promatrača izložbe fotografija). Gledano u širem kontekstu autor nijemo progovara o nedostatku komunikacije u društvu.

HVATANJE FRAGMENATA VIDLJIVOGA

No, šutljive scene iz svakodnevnoga života, otrgnute iz konteksta, u nama ipak bude osjećaj žaljenja za u hodu propuštenim trenutkom, kojeg iz stvarnosti u novu zbilju prebacuje fenomen fotografije. Preobrazba pokreta u fotografijom zaleđen prizor u sebi dovodi zamisao o usporavanju i koncentraciji do svoje krajnje točke. Sugestije o likovima prikazanima s leđa ili onih gdje predmeti i fotografova pozicija zaklanjaju lice te ona u kojima hvatamo samo fragment tijela jednako su nedokučive kao i one u prizorima izdvojenih likova, parova ili grupe u kojima lica vidimo. Kontekst pozadine ravnopravan je s motivom lika, a lik zbog svoje nečitljivosti proizašle iz najčešće uporabe totala u velikoj mjeri preuzima svojstva pozadine (plaža, stijene, zemlja, more) ili širega konteksta putem određenja mjesta čija su značenja čitljivija (Pile, Danče, Lido, Momjan, Zagreb). U već spominjanu tekstu Baudrilliard (čije je viđenje fotografije u mnogo čemu blisko fotografovim preokupacijama), baveći se problemom čiste stvarnosti citira Fotografove pustolovine Itala Calvina, kojima se ponajviše približavamo fotografskom jeziku Marka Ercegovića: »Uhvatiti Bice na ulici kad ne zna da je on gleda, zadržati je u dometu skrivenih objektiva, fotografirati je ne samo tako da ga ona na vidi, nego i da on ne vidi nju, iznenaditi je kao u odsutnosti njegova ili bilo kakva drugog pogleda... Želio je posjedovati nevidljivu Bice, posve samu, Bice čija nazočnost pretpostavlja njegovu odsutnost i odsutnost svih ostalih.« Isprepletenost teorijskog i književnog teksta, filma, videa i fotografije ukazuje na aktualnost i istovremenost problema suvremene umjetnosti, koje u različitim medijima teoretičari i umjetnici usporedno otvaraju.

Davorka Perić Vučič Šneperger