Komičarska virtuoznost

Komičarska virtuoznost

Repertoarnom potezu Kerempuha nema se što prigovoriti: igra je to na sigurno, koja će privući i nasmijati njegovu stalnu publiku

Alan Ayckbourne jedan je od najvještijih suvremenih britanskih dramatičara komercijalnoga usmjerenja, pisac izvrsnih komedija, uvijek na tragu recepata koje su Francuzi još u 19. stoljeću smatrali sastojcima piece bien–fait. S druge strane, zabune su jedan od najstarijih komediografskih sujeta (canovaccia, kako kažu Talijani), ili shema uopće: o tome svjedoče još različite komedije zabuna i prepoznavanja još iz grčko–rimskih vremena. Bilo je stoga neizbježno da se Ayckbourne i zabune kad–tad sretnu. To se i dogodilo prije otprilike četvrt stoljeća i rezultiralo sjajnim djelcem, koje je već s uspjehom pohodilo naše pozornice u doba nastanka. No, kako je riječ o univerzalno upotrebljivoj inačici situacijske komike, u kojoj su konkretno mjesto i vrijeme (iako prepoznatljivo britanski, u doba nezaustavljiva uspona barunice Thatcher) ipak manje važni, tako joj ni drugi pohod na hrvatske scene nije bitnije hendikepiran tom reciklažom naslova koji je već dobrano izigran. Ayckbourneove Zabune sastoje se od četiriju (međusobno nepovezanih) scena i završnoga, ponešto atipična, monologa nekolicine likova: prva je posjet susjeda ženi obuzetoj materinskim sindromom, druga nespretni udvarački pokušaji sredovječna muškarca u provincijskome hotelu, treća (jedina pomalo nadrealna) otvaranje novoga društvenog doma negdje u unutrašnjosti Engleske (što je prilika u kojoj se otkrivaju, neobuzdanom dinamikom katastrofe, različite intimne tajne), a četvrta slučajni susret u (talijanskoj) gostionici dvaju parova: šefa sa suprugom i službenika s (mlađom) suprugom, koja je, sa svoje strane, šefova ljubavnica. Sve to sliči karuselu u stilu Schnitzlera ili von Horvátha, iako ni feydeauovskih utjecaja ne nedostaje. Završna pak slika drukčija je od svih ostalih: petero likova susreće se u parku, svatko od njih prepričavajući nevoljkome susjedu na klupi povijest vlastita života, što, kako to već jest u današnjemu svijetu, nikoga ne zanima i svima dosađuje. Ayckbourneova dramaturška vrsnost i nepretencioznost redatelja Mustafu Nadarevića nadahnule su za sličan pristup realizaciji predstave: dinamici, ritmu, mizanscenskim rješenjima ne bi bilo moguće uputiti bitnije prigovore, iako oni čak i nisu toliko bitni u izvedbi koja počiva na glumačkoj virtuoznosti. Sam Mustafa Nadarević s vidljivim se guštom glumački transformirao u likove koji izlaze izvan okvira onih karakteroloških toposa koje je do sada najčešće tumačio, i to je, možda, najsvjetlija strana ove (neambiciozne) predstave. Do puna izražaja došla je glumačka transformabilnost i vrsnoća Elizabete Kukić i Linde Begonja, dok su ponešto u njihovoj sjeni ostali Željko Koenigsknecht (koji nikako da se udalji od vlastite sklonosti repetitivnosti, iako za to posjeduje nedvojbene potencijale), te razmjerno blijedi Hrvoje Kečkeš. Repertoarnom potezu Kerempuha nema se što prigovoriti: igra je to na sigurno, koja će privući i nasmijati njegovu stalnu publiku (za koju će, možda, čak i Ayckbourne biti pomalo nekonvencionalan). Druga je pak stvar što je isti autor također vrlo produktivan dramatičar, pa bi bilo mnogo bolje (i zanimljivije) posegnuti za nekim njegovim novijim djelom. Ili pak, ako je već riječ o Zabunama tako dramaturški adaptirati ove stilske vježbe da reflektiraju ne samo englesku, već (barem donekle) i našu stvarnost. Recimo, zastupnica (MP) Butcher (aluzija na Margareth Thatcher) lako bi mogla biti i koja od naših hiperambicioznih političarki. To bi bila satira.

Boris B. Hrovat