Ironijom i humorom protiv ružnoće

Ironijom i humorom protiv ružnoće

Petar Prelog, Matko Vekić, Fraktura, Zaprešić, 2005.

Kako neuobičajeno rano priznanje rada mlada umjetnika nužno izaziva sumnje u pokriće i strategije njegova uspjeha, sustavan pregled desetogodišnjeg umjetničkog djelovanja Matka Vekića, koji pruža monografija Petra Preloga, dobra je prilika provjere čime je taj uspjeh zaslužen.

Borba za dignitet slikarstva

Prelogov tekst zasniva se na studiozno proučenoj dokumentaciji i literaturi o umjetniku, o čemu svjedoče česti citati i referencije. Nudi kratke, osnovne informacije, sažeta zapažanja i vrlo samozatajnu interpretaciju, kojima autor uspijeva bez previše riječi istaknuti bitno. S namjerom otkrivanja utjecaja, poticaja, inovacija, namjera i značenja sadržanih u Vekićevim radovima, kao i njihove recepcije, kronološki predstavlja umjetnikovo djelovanje i razvoj od prve samostalne izložbe 1994. do sinteze desetogodišnjega djelovanja izložbom u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu 2005. Monografija započinje smještanjem umjetnika u vremenski kontekst, odnosno isticanjem njegove svjesne odluke za slikarstvo u slikarstvu nesklonu vremenu, naime vremenu u kojem su umjetničkom scenom uvjerljivo zavladali novi mediji. Daljim izlaganjem pokazuje se da u Vekićevu slučaju takva odluka nije izraz bijega od suočavanja sa specifičnim problemima suvremene zbilje, nego izraz hrabre i ustrajne borbe za dignitet slikarstva, s punom sviješću o opasnostima koje vrebaju od dekorativnosti i istrošenosti medija. Pritom se otkriva da tajna Vekićeva uspjeha leži u iznimnoj osjetljivosti na suvremenu zbilju i svježim načinima kojima na nju reagira. Prelog analitički pažljivo prati postupno sazrijevanje umjetnikovih ideja i stila, kao i njihove transformacije i izrastanja iz jednoga tematskog ciklusa u drugi. Iako školski i studentski radovi pripadaju umjetnikovoj intimi koju nije preporučljivo (ni pošteno) pokazivati kritičarskom oku, uvršteni su u monografiju, s očitom namjerom naglašavanja ranih i temeljitih mijena koje su se dogodile u Vekićevu slikarstvu. U samo dvije godine utjecaj profesora Đure Sedera, u čijoj je klasi umjetnik diplomirao, a koji je prilično uočljiv u ranim radovima, smijenilo je osamostaljenje i formiranje vlastitoga stila i poetike. Velike promjene vidljive su na razini izbora motiva, u stišavanju kolorita i otvrdnuću duktusa, no temeljita promjena dogodila se u samu svjetonazoru umjetnika, koji dotadašnju optimističnu apoteozu prirode zamjenjuje fokusiranjem na ružne i zapuštene pojave iz urbane svakodnevice, što će ubrzo prerasti u sve naglašenije ironično i kritičko komentiranje poremećenih društvenih vrijednosti, primitivizacije suvremenog urbanog prostora i svijesti suvremenoga čovjeka.

Spomenici tajkunima?

Nakon ranih slika u kojima se umjetnik oslobodio učiteljeva uzora uslijedio je ciklus slika luksuznih automobila, kao ironičnih spomenika tajkunima, kojima je privučena pozornost i naklonost kritike. Zatim je slijedilo, koncentracijom na životinje, i to uglavnom one koje nose simboliku propadanja i truleži (štakori, žohari, razni kukci), u ciklusima Slike s nazivom i U malom veliko, preispitivanje složenih odnosa lijepog i ružnog, kao i odnosa apstraktnog i figurativnog. Ciklus Vizure, koji čine prikazi nadvožnjaka, prometnih petlji, mostova, električnih stupova i čučavaca, kao i ciklusi Bauštela i Rovokopači, izraz su umjetnikova prilično apokaliptičnog viđenja (pri)gradskih prostora i njihovih detalja, ali opet ne bez svojevrsne ambivalencije, odnosno uočavanja i neke čudne ljepote u njihovim strukturama i teksturama. Na formalnoj razini Vekić trajno i neumorno preispituje mogućnosti i granice medija, tragajući za novim izričajima i obogaćivanjem tradicionalne tehnike novim dodacima i interpretacijama, a vrhunac inovacije postiže 2003. ciklusom Mijena. Lijepljenjem oslikanih platna i fotografskih ispisa na reklamne rotirajuće aluminijske panoe u svoje stvaralaštvo uvodi pokret i sučeljavanje pojedinih radova zbog stalne izmjene prizora. Na taj način ironizira agresivne reklamne kampanje velikih korporacija, ali i lokalne strategije oglašavanja, kao npr. u svom zasigurno najslavnijem radu, po kojem ga i prepoznaju, Ovce koje se nisu izgubile. U njemu se uz pomoć nepretenciozne, neodoljivo duhovite dosjetke, da se rotiranjem vodoravno postavljenih rebara reklamnog panoa doslovno vrte i naslikani janjci na ražnju, jasno odlučuje za individualne vrijednosti umjesto kolektivnih. Ironičan je komentar banalizacije suvremenoga svijeta izrečen razrađenim simboličkim sustavom (nogometaši i manekenke kao nositelji najviših vrijednosti kojima suvremeni čovjek teži, marke automobila kao oznake karaktera...) i u ambicioznom projektu Životinjski krug — zodijak, osmišljenu za Umjetnički paviljon, iako ponešto sputan reprezentativnim značenjem tog izložbenog prostora. Kako je riječ o umjetniku od kojega još očekujemo mnoga iznenađenja, ova prva monografija sasvim sigurno neće biti i posljednja riječ o njegovu djelu. Jasno, vrijeme će sigurno razriješiti i dilemu da li je Vekićevo uvođenje novih postupaka i iskustava novih medija uistinu rehabilitacija ili zapravo poraz slikarstva, odnosno dokaz njegove nedostatnosti pred izazovima suvremene zbilje.

Promocija Vekićeve monografije održana je u klubu Booksa u Zagrebu 24. siječnja 2006.

Svjetlana Sumpor