Ili jesi ili nisi

Među našim (ne)jazz–damama, gotovo i nema izrazitih jazz–pjevačica

O ženskom je vokalu u jazzu uvijek zanimljivo govoriti, pa i raspravljati, ako ni zbog čega drugog, a ono zbog činjenice što on i u svijetu pa tako i u nas prevladava nad muškim. Interpretacije su ljudskoga glasa u jazzu, ponajprije za šire slušateljstvo, nekako prisnije od instrumenata, što je zapravo i shvatljivo. Pa su tako sad već starije generacije ljubitelja jazz–vokala voljele, a jamačno vole i danas, slušati Ellu Fitzgerald, Dinu Washington, Saru Vaughan, Peggy Lee, Anitu O’Day ili eventualno Carmen McRae ili pak Betty Carter. Mlađi, pak znaju možda više imena kao što su Cassandra Wilson, Dee Dee Bridgewater ili Dianne Reeves i Randy Crawford. Zasigurno su manje upoznati s postignućima vokalistica: Tierney Sutton, Joy Harrison, Ruth Young, Gabrielle Goodman, Jane Mänheit, Lizz Wright, Nnenna Freelon, Debore Woodston, Anite Rhodes. U europskim zemljama djeluje također niz izvrsnih američkih pjevačica jazza i bluesa poput Joan Faulkner, Sydney Ellis, Terry Harrington i Lillian Boutté, koju su nakon katastrofalne poplave u New Orleansu Ujedinjeni narodi proglasili ambasadoricom jazza. No jesu li naši ljubitelji jazza čuli predstavnice europskog jazza, koje zemljopisno i ne djeluju daleko od granica naše zemlje: Silje Nergaard, Laureen Newton, Gitte Haening, Victoria Tolstoy, Cecile Verny, Claudia Carbo, Leni Stern, Ana–Maria Jopek, Sidsel Endresen, Solveig Slettahjell, Rene Olstaed, San Glaser, Lisa Bassenge, Erica Stucky, Katrine Madsen, Jenny Evans, Rebeka Bakken, i je li dosta? Taj interpretativno raznolik niz profiliranih vokalistica jazza, navodi nas na razmišljanja o našim (ne)jazz–damama, među kojima gotovo i nema izrazitih jazz–interpretkinja. Bilo je to očito još tijekom prvih festivala jazza na Bledu početkom šezdesetih godina, kad su u programu toga tada relevantnog prizorišta svega što se u bivšoj državi u jazzu događalo nastupale i neke vokalistice iz sfere zabavne glazbe, interpretirajući prepoznatljive melodije iz mape američke popularne glazbe. Primjerice Gabi Novak, koja je tada imala sve prerogative da postane hrvatska Hellen Merrill. Nije ih iskoristila, odlučivši se posvetiti zabavnoj glazbi, iako je neki zbog svega nekoliko balada uporno trpaju u jazz. Josipa Lisac sa svojim soul pristupom još je davno na nagovor Boška Petrovića snimila jednu LP–ploču s jazz–repertoarom, ali je prošloga ljeta, pozvana u jedan projekt gitarista Elvisa Stanića i opet bila poštena, izjavšivši javno da ne pripada svijetu jazza. Zdenka Kovačićek u svijesti mnogih naših slušatelja prva dama hrvatskoga jazza, svoju situaciju objašnjava sintagom: »Jazz je moja ljubav, a rock i pop su moj život.« Vrlo nadarena Jasna Bilušić jazza se ne odriče, ali svoje pravo mjesto nalazi u teatru kao izvrsna Edith Piaf. Radojka Šverko, pjevačica velikih mogućnosti, nešto od toga pokazuje u povremenim interpretacijama nekih poznatih baladnih standarda, i to ne uvijek uz primjerenu pratnju. Tamara Obrovac, državni izvozni artikal jazza, već je odavno u sferi izvorne istarske etnoglazbe, dok mlada Jana Valdevit, te napose za jazz nadarene Helena Bastić i Valerija Nikolovska, vrlo dobra u sferi bluesa, također na spomenutim relacijama iskazuju jasan hibriditet. Za Francisku Fis, vokalisticu bogata jazz–repertoara i memorije, gotovo da nitko i ne zna. S druge strane imamo rijetke jazz–pokušaje nekih u komercijalnoj glazbi istaknutih pjevačica da uz određene napore i svakako ne po vokaciji, pokušaju s nekim standardima poput Vesne Pisarović ili čak Vanne. I gdje smo sad? Je li ta zbilja doista posljedica već otrcane fraze »da se u nas od jazza ne da živjeti«. Jamačno da, ali na početku teksta citirani niz europskih jazz pjevačica govori nešto drugo, ili kako jedna od njih kaže: »Ili jesi ili nisi jazz pjevačica.«