I svijetlo i tamno

U zanimljivim tonskim bojama kretao se oživljen koncertni siječanj 2006, što će po podiju velike dvorane Lisinskog, a nakon skijaškoga zatišja na nove izazove pripravnoj zagrebačkoj publici podariti različite kompozicijske ideje i uglavnom vrlo dobre interpretacijske ostvaraje

I svijetlo i tamno sa svim pripadnim nijansama u glazbi zavladalo je svježim programskim rasporedima Simfonijskoga orkestra HRT–a i izdvojena ukrajinsko–ruskoga, dirigentsko–čelističkoga gostujućega dvojca (19. siječnja), dok će glasoviti američki Gudački kvartet Juilliard sa više od pedeset autoritativnih sezona postojanja, među prvima u nas, a za Forte fortissimo KDZ–a (23. siječnja), najaviti cjelogodišnji krug od dvjesto pedesetoga sjećanja na Mozartovo rođenje. A to svijetlo i tamno kao vječne suprotnosti što se privlače, na jednome su sada mjestu i u istome trenutku Borodina približile Lisenku, a Baranovića Šostakoviču, kao temeljnu kosturu dirigentske koncepcije Ukrajinca Vladimira Kožuhara s nimalo nebitnim elementima njegova pozitivna i poticajna izgleda živahna zaobljena starčića od povjerenja. U hipu je stoga najprije planula izvrsno instrumentirana i orkestrirana predigra operi Striženo–košeno Hrvata Krešimira Baranovića, o čiju će se nepravilnu, a` la Stravinski folklornu ritmiku s pridjevkom zaziva moćnih (svijetlih) limenjaka (trombona) s početka skladbe, u finu kontrapunktu nadovezati tamna i za izvođenje i za slušanje teška turobnost netipično koncertantnoga 2. koncerta za violončelo i orkestar u g–molu Dmitrija Šostakoviča. Maksimalno uronjen u slog kojim uz gotovo komorni instrumentacijski plan bez limenih puhača, a s rogom kao puhačkom poveznicom, prevladavaju simboli solističkih naglasaka velikoga bubnja, maloga vojničkoga bubnja, tamburina, fagota i cijele udaraljkaške sekcije, ruski violončelist s britanskom putovnicom i karijerom od međunarodne težine Leonid Gorokhov pritajeno se, ali posvema, podao autorovoj malerovski intoniranoj opsjednutosti prolaznošću u nepoznanici vlastite smrti. I zato con brio za groteskni ples središnje Allegretto–epizode kao divlji cerek u pokretu danse macabre, čiji uvodni Largo i zaključni Allegretto što bez prekida hita prema rješenju bez razrješilice, sa solom violončela zapravo predstavlja sama Šostakoviča u grču ljudski razumljiva straha. A u tako postavljenu tonu čitanja jedne složene partiture (i) s izvanglazbenom porukom kao zadužbinom iz virtualne budućnosti, Leonid Gorokhov zajedno s odlično pripremljenim orkestrom na čelu s dirigentom Kožuharom ostvario je hvalevrijednu izvedbu intimističkoga tonusa i unutarnje napetosti, hrabro se ne služeći pritom velikom gestom interpreta zbog interpreta, kao pomodna imperativa mnogih sličnih zvijezda s nabujala violončelističkoga neba svijeta. Nastup američkoga kvartetskoga četverca s rezidentnim referencijama za stogodišnju mladicu od njujorške Juiliard School of Music, pak, prikazao je i drugu, manje svijetlu, svakako tamniju stranu izvođačke medalje. Gotovo ništa se, naime, nije dalo osjetiti da pred zoru Mozartove godine, a uoči respektabilna nastupa u bečkome Musikvereinu i to baš na sam Amadeusov rođendan (27. siječnja), i u zagrebačkome ozbiljnoglazbenome stanu na trenutak stanuju i muzičari od najformata, čija brojka od više od stotinu nosača zvuka s najrazličitijim kompozicijskim interesima i školama o Kvartetu Juilliard s pravom govori kao o apsolutnome diskografskom rekorderu našega doba. Što se onda u artikulaciji žive emisije glazbe zapravo događalo s violinistima Joelom Smirnoffim i Ronaldom Copesom, violistom Samuelom Rhodesom te violončelistom Joelom Krosnickom, teško je sa sigurnošću reći. Tek, cijeli prvi Mozart (takozvani Haydnov kvartet u G–duru, KV 387) doslovno je protjecao u slabo ugođenu međuod nosu svih glazbala, iznad kojega će stilski čudna legata, neočekivani naglasci i prohodi prve violine i nemušta violončela cjelinu Mozartova svijetla glazbenoga svjetla prebojiti matiranim tonom slabašne, nimalo kantabilne zvonkosti te sumnjive intonacije. Svirajući kao da im se neće, njujorški gudači u godini su važnih obljetnica začudno petljali po materijalu što obvezuje, a komorno zajedništvo kao po mnogima vrhunac svega muziciranja u njihovoj je zagrebačkoj provedbi doživjelo sliku raštimana zanata i nedefinirane interpretacijske osviještenosti. Je li to oprostivo sastavu takva kalibra i takva glasa? Teško i zbog Mozarta, ali i Friedricha Gulde, o čiji se kvartetski uradak valjda trebao očešati i genij daleka Salzburžanina s dalekosežnim umjetničkim posljedicama. Nije bilo jasno ni zašto uz dva Mozarta i nesvagdašnji, istina austrijski, ali ponajprije pijanistički lik s povremenim skladateljskim izletima, čiji Gudački kvartet u fis–molu ne drži vodu usporednice jednoga Schnittkea u suvremenome, pa i avangardnom odgovoru na neodgovorivo (posvećeno, mocartovsko) pitanje?! Bilo kako bilo, a razočaralo je uz okus otužnosti za ime Juilliard, Guldin fis–mol u pitomu je pjevu otvorio prozor budućim obratima i u džezističkoj maniri, a istaknuti odjeljci sinkopirana Presta efektno su najavili nostalgično–sjetnu završnicu s mirisom starih harmonijskih modusa. I još samo pizzicato viole u djeliću će uzdaha poželjeti skok neobuzdane, možda i jazz–improvizacije, da bi luk kraja ponovno i ispod površine Guldinu skladbu popločio kvartetski tradicionalnijom igrom svjetla i sjene u svijelim i tamnim obrisima pristojno i dopadljivo uređena zvukopisa.