Glumački trijumf

Glumački trijumf

U novije vrijeme malo se kad oba elementa, izvrstan marketing i isto tako dobra predstava, usklade do te mjere kao što se to ovih dana dogodilo s hrvatskom praizvedbom U posjetu kod gospodina Greena

Ekonomska propaganda uči da nema tako dobra proizvoda kojemu ne bi bila potrebna reklama, kao što nema ni tako dobre reklame koja bi mogla prodati loš proizvod. Svakako ne na dulji rok. To se pravilo po svemu sudeći u mnogo slučajeva može primijeniti i na kulturnu sferu. Govori se da je čak i Branko Gavella upozoravao kako kazalište nikada ne smije prekinuti vezu s blagajnom. Odaziv publike uvijek ostaje važan pokazatelj izazvana zanimanja i dosegnuta ne samo komercijalnoga uspjeha, za što je izvrstan primjer u nas cjelokupnim svojim djelovanjem davao Teatar u gostima.

Protiv isključivosti i predrasuda

Bez dvojbe u novije vrijeme malo se kad oba elementa, izvrstan marketing i isto tako dobra predstava, usklade do te mjere kao što se to ovih dana dogodilo s hrvatskom praizvedbom U posjetu kod gospodina Greena na pozornici Dramskoga kazališta Gavella u produkciji Planet Arta, kojemu je umjetnički voditelj Marko Torjanac, koji je i prevoditelj dramskoga teksta. Riječ je o djelu mlađeg američkog autora, osobno nazočna i na zagrebačkoj premijeri, Jeffa Barona, koje je, kako o tome obavještava kazališna cedulja, prije nego u nas izvedeno u 36 zemalja diljem svijeta. Među osvojenim nagradama posebno se spominje Kulturpreis Europa, nagrada koja u obrazloženju ističe tezu drame, najkraće rečeno uvijek aktualno zalaganje za snošljivost, protiv isključivosti i predrasuda. Zagrebačka izvedba već afirmirane, mlade redateljice Aide Bukvić umije povezati živopisnost zgode iz svakodnevnoga života s izravno izraženom poukom na način da im se učinci uzajamno ne oslabe, bez obzira na to što smo se poodavno odvikli od poukom intoniranih komada kako brehtovskoga tako socrealističkoga i drugih ishodišta. Kritikom odnosa nepovjerenja i nesnošljivosti i traženjem izlaza iz njih protkana melodrama Jeffa Barona, koju duhovitost brani od sentimentalnosti, najveći dio uspjeha na našoj sceni zahvaljuje više nego izvrsnim glumcima, koje je potaknula na blistava ostvarenja. Samo su dvojica, što utječe na ekonomičnost predstave. U poletnijim, uzlaznim godinama hrvatskoga glumišta bilo je prigoda kada bi dodatnu vrijednost predstavama dala nazočnost dvaju ravnopravno velikih glumaca, koji bi uzajamnim omjeravanjem snaga dovodili predstavu do vrhunskih učinaka, pridonoseći istodobno unapređivanju glumišta u cjelini. Među tim najmoćnijim glumcima bili su primjerice u različitim predstavama Sven Lasta i Pero Kvrgić, u Dubrovniku Miše Martinović i Izet Hajdarhodžić, pa u sljedećem naraštaju Božidar Boban i Rade Šerbedžija, dok bi u novijim repertoarima lišenim kontinuiteta bilo teže naći tako izrazitih primjera poticajna natjecanja. Ovom prigodom dobivamo nešto možda još iznimnije od uzajamnog ogledavanja dvaju prvaka istoga naraštaja: susret nedvojbeno prvoga glumca našega vremena i sredine, iskusnoga i neiscrpno maštovita Pere Kvrgića, i isto tako nedvojbenoga mladoga prvaka Luke Dragića, koji nakon zapaženih glumačkih ostvarenja u HNK u Zagrebu i Teatru ITD sada dobiva novu šansu za potvrđivanje svojih iznimnih glumačkih mogućnosti u sve široj popularnosti, koja ga ne može mimoići. Taj susret predstavu čini istinski svečanim i ohrabrujućim kazališnim događajem.

Novo svjetlo

Takozvane negativne uloge glumački se smatraju zahvalnijima od takovanih pozitivnih. Iako se ne bi moglo reći da su karakteri i uvjerenja u Jeffa Barona ocrtani baš crno–bijelo, uloga Rossa Gardineta, mladića koji je zbog prometnoga prekršaja osuđen svaki tjedan posjećivati i posluživati samoživa, mrzovoljna staroga čudaka, Židova, više je nego pozitivna. Gotovo anđeoska, jer mladić, kojega igra Luka Dragić, smionom i dobrodušnom iskrenošću i vedrinom u svakom pogledu unosi novo osvjetljenje u natmureno ozračje razorne srdžbe i tvrdoglava nepovjerenja. Pa ipak taj zreli mladi glumac plemenite pojave, kojega bi se u stanovitom smislu moglo usporediti s blistavim počecima Borisa Buzančića na ovoj pozornici u Staklenoj menažeriji Tennesseeja Williamsa, u svakom trenutku tragikomično intonirana susreta sa strogim, drevnim običajima vjernim i moralistički slijepo nastrojenim Židovom djeluje vrlo uvjerljivo, s najvećim mogućim pokrićem u svakoj pojedinosti, jednostavno, nenametljivo i neposredno, bez ikakve potrebe za naglašenijim glumačkim sredstvima, za kojima će u skladu sa svojom ulogom majstorski posezati njegov proslavljeni partner, a mladi će mu glumac unatoč prividnoj pasivnosti svoje uloge sve vrijeme ostati više nego ravnopravan suigrač. Kao što je poznato, blistava Kvrgićeva glumačka karijera zapravo je počela osnutkom Dramskoga kazališta Gavella (bivšega Zagrebačkoga dramskog kazališta) i ulogom poljskog Židova u Krležinoj drami U logoru u režiji Branka Gavelle. Uloga Baronova gospodina Greena daje mu sada prigodu bogatim glumačkim iskustvom i izražajnom snagom okupiti tipske i osobne crte mnogih odigranih likova, pripadnika određene tradicije i mentaliteta te ih objediniti u intenzivnoj igri na suptilno pogođenoj granici između otvorene simpatije i nesmiljene samoironije. Nenametljivo usklađene, konvencionalne komponente predstave od naturalističke scenografije Dražena Grubišića sa savjetnikom Miljenkom Sekulićem do rasvjete i kostima razložno su podređene tekstu i potrebama glumaca. Suradnici su ovoga uspjeha među ostalima Đurđa Janeš, Branko Vodeničar i Livio Marečić. Kako se najavljuje, nakon uspješne praizvedbe u Gavelli Gospodina Greena može se posjećivati na pozornici Kazališta Vidra.

Marija Grgičević