FILMSKE SKITNJE

FILMSKE SKITNJE

U posebne atrakcije svakako ide program naslovljen Na južnoj strani filma u kojem je izdvojeno deset iznimno uspješnih filmova iz Afrike, Azije i Južne Amerike

Malo je u svijetu kinodvorana kakva je ona zagrebačkoga Tuškanaca; prikazuje prvoklasna djela prošlosti ili pozornosti vrijedna suvremena svjetska ostvarenja kojih nema na tekućem programu, a ne naplaćuje ulaznice! Tako je bilo prošle godine, a tako će biti i ove, kada već znamo da nam dobro osmišljeni programi nude široku lepezu privlačnih ostvarenja. U posebne atrakcije svakako ide program naslovljen Na južnoj strani filma; istoimena fundacija iz Francuske novčano je potpomogla 260 cjelovečernjih igranih projekata iz 65 zemalja Afrike, Azije i Južne Amerike, iz mnoštva izdvojila deset iznimno uspješnih filmova i zavrtjela ih svijetom (odredivši i Hrvatsku kao jednu od postaja). »Većina uvrštenih filmaša«, piše Dragan Rubeša u katalogu programa, »poput Rithyja Panha, Maufide Tlatli, Jie Zhang–kea i Lucrecije Martel, prometnuli su se u ultimativne autorske zvijezde, bez kojih ne može proteći nijedan filmski festival koji drži do sebe.« Rubešinu tvrdnju potkrepljuju brojne nagrade koje ti autori — čija su djela nastala u Senegalu, Kambodži, Tunisu, Libanonu, Tadžikistanu, Maroku, Južnoafričkoj Republici, Argentini i Kini — osvojiše na brojnim festivalima diljem svijeta. Evo tek nekih: Rotterdam, Cannes, Locarno, NewYork, Bruxelles, Singapur, Havaji, Carthaga, Chicago, Stockholm, Toronto, Tajpej, Sundance, Venecija, Tokio, Berlin, Mar del Plata... A o poslastici nad poslasticama prvoga tromjesečja — o programu njemačkih avangardnih filmova iz dvadesetih i tridesetih — Diana Nenadić kaže: »Ono što skupno djelo avangardnog kvarteta, obogaćeno prinosima izumiteljice siluetnog filma Lotte Reininger, teoretičara Laszla Moholy–Nagyja i drugih manje plodnih suvremenika slična senzibiliteta (Graeffa, Pheningera) čini svevremenim njihov je pokušaj da slikama u pokretu dočaraju čisti vizualni ritam ili da dohvate duh i formu glazbe kao nereferencijalne umjetnosti.« Protagonisti njemačkog apstraktnog filma, četvorka Viking Eggeling, Hans Richter, Oskar Fischinger, Walter Ruttman i njihovi sljedbenici, važan su segment tzv. prve avangarde, koja je imala podjednako čvrsta uporišta u francuskom impresionizmu i sovjetskom montažnom filmu. Je li moguće zamisliti finski film bez Akija i Mike Kaurismäkija? Autor programa Boris Vidović izostavljanje glasovitih Finaca iz zagrebačkoga programa opravdava željom da se pokuša hrvatsku publiku uvjeriti kako ta zemlja s hladnog sjevera, gdje zimi dan traje četiri sata, ima i drugih autora koji prave zanimljive filmove. Po njemu, šestero je osobito darovitih: Auli Mantila (Zemljopis straha), Jarmo Lampela (Rijeka), Johanna Vousenmaa (Vrijeme prosperiteta), Klaus Haro (Nevidljiva Elina; Najbolja mama), Liisa Helminen (Gospodin Pelikan), Aku Louhimies (Zemlja zla). Da bi ilustrirao fenomen pojačana zanimanja Finaca (kojih i nema mnogo više od Hrvata) za domaći film,Vidović navodi primjer ostvarenja »o legendarnom skijašu skakaču Mattiju Nykanenu, koji je tijekom jednog vikenda sredinom siječnja vidjelo 92 tisuća gledatelja«. U Finskoj se rado snimaju dugometražni dokumentarni filmovi; toj se kinematografiji, u posljednje vrijeme, nametnuo veći broj uspješnih redateljica. Kako televizije u Hrvatskoj prikazuju gotovo uvijek iste zbirke filmova iz nacionalne baštine, upravo Kino Tuškanac dopala je časna zadaća da mladoj publici omogući bogatiji uvid u prošlost hrvatskoga filma. Gledat ćemo manje prikazivana ostvarenja Obrada Gluščevića, Kreše Golika, Rajka Grlića, Zvonimira Berkovića, Zlatka Boureka i Nikole Babića.

I šećer na kraju. Ciklus Filmovi koje smo voljeli počinje više nego efektno: projekcijom filma Ljubavni glasnik (1970) Josepha Loseya.

Petar Krelja