Dobre vibracije

Dobre vibracije

Gorko–slatki filmski debi američke umjetnice dostavlja nam i pristojnu dozu intermedijalnih upadica, obilje vrckavih replika i nekoliko neusporedivih dijaloških scena

Znamo kako završava ona poznata dječja priča: junak Pale, ostvarivši želju da bude sam na svijetu, poželi se vratiti u zbilju, među roditelje, učitelje i prijatelje; u prostor dosadnih dužnosti, zabrana i ograničenih užitaka. Samoća je, zaključujemo, dvosjekli mač, a svatko je kuša, kad–tad. Ja, ti ili ljudi koje poznajemo možemo je iskusiti, recimo, nađemo li se posve sam(i) u gledalištu na projekciji filma. Isprva godi primisao da se film prikazuje samo za tvoje oči. No ako je slučajno riječ o onom s naslovom Ja, ti i ljudi koje poznajemo, istoga ćeš časa poželjeti, poput mene toga hladnog zimskog popodneva, da se gledalište ispuni do posljednjeg mjesta, da se gledatelji počnu nelagodno meškoljiti, šaputati ili glasno smijati. Nezavisno (američko) djelce Mirande July to svakako zaslužuje. I ne samo zato što ga prate nagrade festivala u Sundanceu i Cannesu. Jer, hvalama okićeni prvenac kalifornijske multimedijske umjetnice ugodno je ekscentrična porcija terapije za spavače koji se nalaze u poodmaklom dijelu Palina sna, kada mali junak zaželi da ponovno bude okružen (bliskim) ljudima, makar i u nesavršenu svijetu. Taj svijet smješten u kalifornijsko predgrađe, u podjednako crnoj i romantičnoj komediji Mirande July, uređen je po konceptualnoj volji i dramaturškom načelu kratkih rezova. Prilično je uvrnut i emotivno kaotičan. Nešto slično već smo vidjeli u sličnim, nezavisnim i oporo pesimističnim ansambl–filmovima devedesetih. Djeca, prerano sazrela i zanemarena, opsjednuta su seksom, prljavim čavrljanjem putem interneta i, općenito, stvarima odraslih. Roditelji, osamljeni i izgubljeni, vraćaju se u djetinjstvo u potrazi za izgubljenom nevinošću, dok djedovi i bake otkrivaju čari zakašnjelih pravih ljubavi. Vrh i vertikalu ledena brijega s poremećenim emotivnim tajmingom čini sama Miranda July, redateljica, scenaristica i glumica. Ovdje je ona naivna i idealistična Christine, vozačica taksija za starije ljude, u dokolici videoumjetnica sklona filozofiji new agea. Zaljubivši se na prvi pogled, Christine pokušava osvojiti očajnog Richarda (John Hawkes), lokalnog prodavača cipela i samohranoga oca dvoje muške djece, ali i približiti svoj videorad kustosicama umjetničke galerije. Christine, ili Miranda, ono je prvo lice iz naslova koje gledatelju nesebično nudi poglavlja svoga umjetničkog životopisa, ali i vlastitu, poetičnu i lirski čeznutljivu (reklo bi se, žensku) perspektivu, kao lijek za epizodične i nepoetične bizarnosti iz američkoga susjedstva. Nudi mu zapravo romantičnu priču o samoći i zaljubljenosti, ali s izglobljenim sastojcima i narativnim rukavcima. Katkada su ti odvojci u humornom, a katkada i u ciničnom duhu današnjega doba već svikla na transgresivne situacije kojima July uravnotežuje prostodušnost svoje junakinje i melos svoje ljubavne priče. Osim hrpe neobičnosti i dobrih vibracija (koje ipak prevladaju), gorko–slatki filmski debi američke umjetnice dostavlja nam i pristojnu dozu intermedijalnih upadica (na račun galerijskih kustosa), obilje vrckavih replika i nekoliko neusporedivih dijaloških scena što potkrepljuju autoričino (idealističko) shvaćanje intimne komunikacije i umjetničke interakcije. Ne treba ih prepričavati; treba ih vidjeti i doživjeti s neobičnim pojavama dvoje glavnih glumaca kakve nam, u pričama o samoći i nedostatku komunikacije, može poslati samo kreativan um i nezavisan duh. Šteta je što taj doživljaj, u pustoši hrvatskih gledališta, uskoro nećemo imati s kime podijeliti.

Diana Nenadić