CRNI JEDANAESTI RUJNA

CRNI JEDANAESTI RUJNA

München je zapravo klasičan izdanak postrujanskoga filma, koji još vjeruje u iskupljujuću narav holivudske zabave

Čim arapski teroristi kihnu, Hollywood kreće u akciju. Frankenheimerova Crna nedjelja bila je izravni holivudski odgovor na minhenski pokolj, samo što je izraelski olimpijski tim zamijenjen američkim ragbijašima. A u Ambasadoru J. Leeja Thompsona američki ambasador u Izraelu Robert Mitchum doveden je u kompromitirajući položaj kad dobije fotografije na kojima je njegova žena uhvaćena in flagrante delicto s naočitim vođom PLO–a Fabiom Testijem. Umjesto da postane žrtva ucjene, Mitchum iskoristi utjecajni položaj ženina ljubavnika kako bi, pazi sad, organizirao sastanak između palestinskih i arapskih studenata. No, kako je producent filma bio tada još utjecajniji Cannon, znalo se da će Mitchumova osobna mirovna inicijativa krenuti nizbrdo, jer se u igru ubacila nekakva fanatična teroristička frakcija, spremna na sve kako bi minirala mirno rješenje. Jer, rat protiv terorizma vražji je posao. Gdje je tu Spielberg? Može li se njegov nostalgični bavarski izlet, koji se nastavlja na relaciji Rim–Pariz–Cipar–Bejrut–Atena–London tretirati kao nekakva retropotraga za izgubljenim vremenom? I ne baš. Doduše, jedan američki kritičar duhovito je naglasio da bi se München mogao preimenovati u Uhvati ih ako možeš, parafrazirajući autorovu zabavnu suradnju s Di Capriom. No, za razliku od Frankenheimera i Thompsona, čije su referencije na Crni rujan bile očite, Spielbergov samosvjestan, ali moralno ambivalentan komad također aludira na bespuća palestinskoga terorizma, koji utjelovljuje ista ta organizacija, premda se neizravno referira na drugi crni rujan, zapravo 11. rujna. München je zapravo klasičan izdanak postrujanskoga filma, koji još vjeruje u iskupljujuću narav holivudske zabave. No, koliko se god američki neokonzervativni lobi iz petnih žila potrudio ocrniti Spielbergov film kao antižidovsku propagandu jer humanizira Palestince, prikazujući ih kao dobre susjede i brižne očeve, i palestinski nacionalisti očito su imali brojne prigovore. Za njihovu je humanizaciju ponajviše zaslužan ultraliberal Tony Kushner, poznatiji kao autor ispolitiziranih Anđela u Americi, inteligentno intervenirajući u izvornu verziju scenarija, onu koju je napisao premekani Eric Roth, dobitnik Oscara za scenarij Forresta Gumpa. Kao što to obično biva, Spielberg je veliki majstor filmskih početaka. Takva je bila uvodna sekvenca Ryana. Takav je i frenetični početak Münchena. Ali igre se nastavljaju, na tribinama i malim ekranima. Izvan TV–ekrana, odmazda može započeti. Nemirni Mossadov vođa prazna pogleda odlični je Erik Bana. U igru se ubacuje francuski gurmanski servis za prodaju informacija. A Spielberg nepravedno zanemaruje kolateralne žrtve, poput nevinoga marokanskog konobara, kojega su agenti Mossada upucali u Norveškoj. Poneke su epizode neuvjerljive u svojim interakcijama, poput one atenske. Ali, kako priča odmiče, a kiša počne ispirati autorove mračne kadrove, tako joj se vraća autentičnost. Spielbergova sklonost čestom ponavljanju isplivat će na najljepši mogući način u filmskoj završnici, sa još jednim osvrtom na krvavu 72’, jer je očito pazio da ne ponovi grešku s bombastično promašenim finalom Schindlerove liste. No, premda grobova sada nema, u zraku ostaje lebdjeti ona ista misao maoističkog aktivista Jean–Luca Godarda koji je nekoć odlazio u jordanske izbjegličke kampove i dijelio život s fedajinima, da bi samo nekoliko mjeseci nakon akcije Crnog rujna izjavio: »Mi koji smo vjerovali da smo snimali Revoluciju zapravo smo snimali groblja«.

Dragan Rubeša