BIOFILNI BIBLIOFILI

Kao iskusan knjiški moljac, dao bih vam dobronamjeran savjet: kad krenete u antikvarijat, ne dopustite da vas zavara jalova nada. Nemojte da vam se oči krijese kao strastvenu ribiču, jer nećete naći nikakvu rijetku knjigu: vaš će ulov biti kao da pecate u bunaru. Nema rijetkih knjiga. Nema ih za vas. A nema ih zato što svaki antikvar, ako imalo drži do sebe, ima u ladici telefonske brojeve nekolicine zloglasnih bibliofila, pa čim kakva zanimljiva knjiga stigne u dućan, on izvadi listu i stane nazivati. Knjiga tako i ne stigne do police, gdje biste je vi mogli naći. Prije toga dogodi se cijela mala drama, o kojoj bih vam također rado nešto kazao. Antikvar, dakle, nazove nekoga znamenitog bibliofila. Ovaj pak ostavlja ženu sa žučnim napadajem, snahu u trudovima, unuka koji se igra žigicama, i kao bez duše juri u antikvarijat. A juri zbog toga što zna da konkurencija nikad ne spava. Antikvar mu je, doduše, dao riječ da neće zvati nikoga drugog dok on ne stigne, ali nikad ne znaš što se može dogoditi. Možda koji konkurent slučajno naiđe u dućan vođen ludom srećom, možda nanjuši da je nešto stiglo, možda ponudi antikvaru basnoslovnu cijenu... Od tih misli, bibliofil se deset puta oznoji dok ne stigne na cilj i dok napokon ne zgrabi čvrsto svoje blago. Odmah on stane i razgledati knjigu: koliko je očuvana, je li uvez originalan, kakav je hrbat, ima li marginalija, je li papir u dobru stanju. Prinosi svezak nosu, pipa ga, osluškuje zvuk papira, najradije bi ga i liznuo, samo da ga nije sram. I, u sve se ti bibliofili razumiju: i u imena tiskara i u imena knjigoveža, i u tipove slova i u načine rezanja knjižnog bloka, u papir i u karton, u mjesta izdanja, u šifre knjižara i ilustratora. Nema toga u vezi s knjigama što bi njima bilo tajna. I zato, kad tako razgledaju knjigu, obično se odlučuju da je kupe, pa makar već imali doma isti taj naslov i isto izdanje. Jer, u jednu ruku, na taj će način spriječiti da se knjige domognu drugi, a u drugu ruku, njihova je strast dogurala već dotle da i u svakom primjerku — a ne samo u svakom izdanju — vide neku individualnost, a time i razlog da se taj primjerak kupi. I, po tome ćete najlakše i prepoznati pravoga bibliofila, ako ga nekada negdje susretnete. Takav čovjek — za razliku od, recimo, filatelista — nema nikakve specijalizacije. Onaj tko skuplja marke, odluči se za jedno razdoblje ili za jedan motiv koji je na markama prikazan (ptice, ribe, stari gradovi). A ljubitelju knjiga takva ograničenja nisu potrebna: njemu je dovoljno da je knjiga stara, bez obzira na temu, pisca i zemlju podrijetla; dovoljno mu je da oko knjige lebdi aura rijetkosti i on će je kupiti, ne prezajući od žrtava. Bibliofili, naime, oduvijek imaju osjećaj da čuvajući stare knjige spašavaju svijet. Ako svi primjerci jednoga izdanja nestanu, ako se zatre i samo sjećanje da je to izdanje postojalo (bez obzira na to koliko će se možda pamtiti pisac ili njegov tekst), izgubit će se svjedočanstvo o ljudskom naporu i umijeću, dokaz da duhovni uzleti imaju smisla. Bibliofili polaze od pretpostavke da se ni jedan primjerak ni jedne knjige ne bi smio izgubiti, kao što se ne smiju izgubiti ni slavne slike i skulpture. A u isto su vrijeme svjesni da nitko drugi osim njih nema ni vremena ni živaca da se oko toga brine: institucije su spore i neinventivne, a pojedince naprosto nije briga. Tako bibliofili preuzimaju taj teret na sebe, nanoseći često velike štete kućnom budžetu. Ali, utoliko je veća korist za dušu. Jer, nakon takva čina — kad uspije otkupiti rijetku knjigu — svaki se bibliofil osjeća odlično. Ne samo da mu sve tjelesne funkcije postanu pravilnije i brže, nego ga se i sama njegova strast — bibliofilija — doima kao nešto ispunjeno smislom, jer u ruci drži konkretan, materijalan, skup dokaz da je nešto spašeno i da će zato svijet biti bolji. Čine to, kažem, oduvijek, a osobito to čine danas. U ovoj našoj elektronskoj eri ljudi su postali prilično neosjetljivi na knjige, osobito na stare knjige. To dolazi otuda što sad knjige jednostavno i lako stižu do nas, i vrlo brzo — nakon samo pet ili šest godina — postaju stare. Zato nitko nema volje da se brine o onim još starijim knjigama. Zato danas u antikvarijatu teško možete vidjeti mlada čovjeka: gotovo kao da je to neka institucija samo za treću dob, pa nitko mlađi od pedeset ne smije onamo stupiti. Upravo starost posjetitelja antikvarijata navela me na pomisao da oni bibliofili nisu nikakvi manijačni kolekcionari, niti opet fantasti koji su umislili da spašavaju svijet. Lako je moguće da oni spašavaju sami sebe, odnosno jedan drugoga. S obzirom na to da su svi oni već u godinama, s obzirom na to da im je često potrebna duhovna okrepa (to jest osjećaj da su važni sebi i drugima i da im život nije promašen), onda im je sve češće potrebno da otkriju kakav novi primjerak stare knjige, da ga prigrabe i otkupe, te da tako poprave svoje zdravlje. A takvih primjeraka, vidjeli smo, ima sve manje i manje, pa su sve manji i izgledi da se nešto nađe. I, tomu onda služe one liste u antikvarskim ladicama. Vjerujem, naime, da svaki od tih bibliofila povremeno žrtvuje poneki od primjeraka iz svoje zbirke, pa ga dade nekomu da ga odnese u antikvarijat i proda. Tada počinje utrka kupaca za tim primjerkom, i tada će jedan od prodavateljevih konkurenata (ali i braće i supatnika) zapasati veliku lovinu, i bit će sretan i blažen, a to će mu produljiti život. A idući put netko će drugi biti na redu. Zato se nemojte ljutiti što nikad ne nalazite na policama antikvarijata ništa uistinu staro i vrijedno. Kad ostarite, kad postanete bibliofil, nalazit ćete i vi.