Stihovi puna srca

Stihovi puna srca

Drago Britvić stvarao je poeziju koja se mogla lako preobraziti u note što ih je narod pjevao puna srca

Ne znam imam li pravo na ovih nekoliko redaka uspomena na Dragu Britvića. No ipak toliko toga govori u prilog odluci da o njemu napišem nekoliko riječi. Osobito nakon što sam u »Jutarnjem listu« pročitao blasfemičnu tvrdnju da je Drago Britvić bio tekstopisac mnogim poznatim kompozicijama hrvatskih skladatelja zabavne ili, kako se zna reći, lake glazbe. Sve je rečeno točno, osobito ako ljubitelje njegovih uglazbljenih pjesama podsjetimo primjerima da Britvić nije bio nikakav tekstopisac, nego autentični pjesnik, pjesnik ne samo osebujne imaginacije i stihotvorne spremnosti, on je i kao osoba, a to je za njegove pjesme osobito važno, bio čovjek snažna osjećanja ljudske uzajamnosti, koju je uspijevao iskazati uz pomoć osebujne, ponekad i paradoksalne priče. Drago Britvić bio je pjesnik prizora svakodnevice. Osjećajan, ali ne i sentimentalan, svojim stihovima obavio je unaprijed veći dio posla oko pjesme, što potvrđuje slijed sljedećih skladbi: Teku mirno rijeke, Potraži me u predgrađu, Milioner, Tvoja zemlja, Bože čuvaj Hrvatsku. Nismo bili intimusi, ali smo se dugo poznavali, upoznali smo se, čini mi se, odmah po njegovu dolasku u Zagreb na studij hrvatskog jezika i književnosti, a to znači u doba dok se Filozofski fakultet još nalazio u današnjem Rektoratu Sveučilišta. Naše je poznanstvo zapravo počelo na stranicama srednjoškolskoga časopisa »Polet« u kojem bijah članom uredništva, a on jedan od brojnih suradnika, čije smo pjesničke radove s iskrenom radosti tiskali. Očito, poznavali smo se po toj suradnji i pri prvom susretu prepoznali, zatim upoznali i napokon i približili. To je trajalo dva semestra; mene su neki problemi udaljili od Fakulteta i nakon toga nismo se vidjeli barem dvije godine. Kada smo se ponovno susreli, Britvić je već bio poznati pjesnik, jedan od onih koji su upravo kakvoćom stihova iz optjecaja kao besmisleni pojam odagnali istrošenu i prostituiranu riječ šlager. Tako su se odjednom i stihovi Dobriše Cesarića pokazali kao zanimljiv i privlačan materijal za skladanje i pjevanje. Uskoro se i Tin Ujević našao okovan notama koje nisu sputavale njegovu poeziju, nego su je naprotiv prihvatile kao obvezu i izazov… Ponavljam: Drago Britvić stvarao je poeziju koja se mogla lako preobraziti u note što ih je narod pjevao puna srca. Opet mala reminiscencija. S nama su na godini bili Nedjeljko Fabrio i Ivo Brešan, uvjeren sam da će i oni rado reći da su studirali zajedno s Dragom Britvićem. Da bi mogao studirati, Britvić je radio kao noćni čuvar skladišta Zagrebačkog vodovoda u ondašnjoj Daničićevoj ulici. Na moje pitanje kako može živjeti i funkcionirati s tako malo sna odgovorio je: »Malo dremnem, a ostatak noći čitam. Kako bih inače stigao pročitati sve što želim i sve što me zanima!« Ne znam što je sve stigao pročitati, ali bit poezije uspio je prokužiti.

Branimir Donat