Sterilno ili lepršavo

»K.«, gl. ur. Milja Špoljar, sv. I, br. 4, Filozofski fakultet u Zagrebu, 2005.

»K.« je »studentski časopis za književnost, književnu i kulturalnu teoriju«, koji uređuju i izdaju komparatisti zagrebačkoga FF–a: formalno izlazi dvaput godišnje, a na stotinjak stranica donosi autorske radove te prijevode stranih autora. S obzirom da na spomenutom odsjeku generacijama nije postojalo nikakvo studentsko glasilo, časopis je u doba nastanka smjelo popunio postojeću rupu i dogurao do četvrtoga broja. Sudeći prema uredničkoj politici, čini se da su područja kojima se studentska populacija bavi sve manje povezana s književnošću u strogom smislu te riječi, jer prilozi su dosad bili prilično šaroliki: od militantnoga feminizma do kulturnih studija (koji se u Hrvatskoj iz nepoznatoga razloga još pogrešno nazivaju kulturalnima). Posljednji broj također obuhvaća širok raspon tema: od kritike recentne beletristike do semiotike arhitekture, od historiografije do kritike modernizma. Autorskih je tekstova sveukupno četiri. Goran Pavlić u komparatističkoj kritici Houellebecqua razotkriva marketinške strategije tog megapopularnog francuskog autora te se radikalno i gotovo pamfletistički obračunava s njegovim romanima teze, usredotočujući se prije svega na sam fenomen kontroverznosti, a ne na autorove umjetničke dosege. Iva Andrijanić problematizira aktualnost Medeje Christe Wolf, a Una Bauer nudi solidan osvrt na feminističku kritiku Camille Paglia. Najzanimljiviji i nedvojbeno najaktualniji prilog tekst je Srećka Horvata Apoteoza nebodera, u kojem se u kontekstu semiotike arhitekture propituje i vrednuje sve raširenija izgradnja poslovnih nebodera; Horvat na pomno izabranim primjerima detaljno pokazuje kako nije riječ samo o prolaznom trendu, nego o činjenici koja ukazuje na drastične promjene u društvenoj paradigmi i u tom smislu suvremeni hrvatski urbanizam preslikava postojeću socijalnu stratifikaciju. Od četiri prijevoda u ovom broju najzanimljiviji je ulomak iz knjige sociologa Zygmunta Baumana o shvaćanju smrti u razdoblju moderne. Prema njemu, modernitet odlikuje dekonstrukcija smrtnosti, odnosno nelagoda i tišina koju ona izaziva u svagdanjoj komunikaciji. Govoreći o drastičnoj promjeni modernog diskursa koji je smrt proglasio nepoželjnom i prognao je iz javnog prostora, Bauman precizno poput Foucaulta analizira strategije izolacije i odstranjivanja čineći raspravu o smrtnosti i besmrtnosti modernističkom temom par excellence. Uvrštena su još tri prijevoda: Michela de Certeaua, Simona Fritha i Pierrea Bourdieua. Kvalitetom priloga časopis »K.« nedvojbeno nadilazi standardnu studentsku publikaciju i stoga može biti zanimljivo štivo i širem krugu časopisnih konzumenata. No, sudeći prema prilozima, on pokazuje i radikalnu promjenu: mladi komparatisti više nisu zainteresirani za klasične komparatističke teme i književnost u užem smislu kakva se na tom odsjeku podučavala desetljećima: njihov je interes često pomodan i uvjetovan shematiziranim žargonom, pri čemu se kultur(al)ni studiji i feminizam pojavljuju kao iznimno popularan trend. Promjena znanstvene paradigme ujedno je i promjena svjetonazora, i to s dvostrukom oštricom: dok spomenuta dva smjera svakako ukazuju na dobrodošlo proširivanje horizonta bavljenja, postoji opasnost od nekritičkog usvajanja vokabulara te dvije razmjerno autistične akademske struje i stvaranja krivih vrijednosnih sudova na temelju njihove popularnošću samoproglašene nepogrešivosti. Čini se da je izbor između sterilnosti, ozbiljnosti i nezanimljivosti klasične komparatistike te lepršavosti, plitkosti i posvemašnje površnosti suvremenih strujanja završio u korist druge: je li to dobar ili loš znak, ostaje otvorenim pitanjem.

Tonči Valentić