Šilboku u pohode

Šilboku u pohode

»Narodne« predodžbe (i vrelo viceva) o snahama i svekrvama (te o zetovima i punicama) najbolje oslikavaju pas i mačka. No kad štenac sisa mačku ili kad mačka i pas sklupčani spavaju da je milina, to je suživot kakav se ne postiže nikakvim administrativnim mjerama i fotovijest za novine. Moja svekrva i ja kao da smo ispale iz starozavjetnoga filma. Dobro se slažemo, premda ja za nju ne pabirčim ni na čijoj njivi — kao što je Ruta Moapka pabirčila na Boazovoj za sebe i svoju svekrvu Noemi. Pa kad već spominjem Bibliju, i nju moja svekrva ima u malom prstu. A pročitanih knjiga više od mnogih sveučilišnih profesora. I dok tako sjedimo i razgovaramo u njezinu špajscimeru, ne paleći svjetlo u sumrak (ostatak onih dana dok je žar iz kaljeve peći rembrandtovski obasjavao kutak sobe za sjedenje), naviru joj starinske riječi i živo me ispituje znam li ih. Zadnji je iskočio šilbok. Pa premda ima dosta riječi za koje pokunjeno moram priznati da ih ne znam, za šilbok i šilbočiti znala sam upravo u istom obliku kao i ona. Onda sam se sjetila i situacija kojima je ta riječ dobro pristajala, premda joj se značenje moglo donekle i mijenjati. »Ona cijeli dan šilboči« — dugo sam mislila da znači dangubi, što se može smatrati rezultatom šilbočenja: zjakati uokolo, stražariti, dakle ne raditi ništa korisno. Tu mi pak na pamet pada izraz moje mame — pacnati — brački, koji dobro pokriva i dio značenja glagola šilbočiti (vrebati, »otvoriti sve oči«), no za koji, kao ni za šilbočiti, nije više znao nitko od mojih ad hoc ispitanika. Ni moja svekrva, Slavonka. U nekadašnjoj Tkalčićevoj ulici, dok su u njoj još živjeli obični ljudi (a nisu se po njoj, kao danas, prevlačili priučeni konobari i skorojevići punih džepova, a bez ikakva šlifa), bilo je baba koje su po cijele dane šilbočile i panale, tj. visjele na prozoru, stražareći i oštro motreći tko prolazi, kada, s kim, kako (a zaključke bi izvlačile iz »nepobitnih« empirijskih elemenata — savršene potke za trač). I tako su me riječi poput šilbočiti i pacnati ponukale da barem zabilježim (ako već ne mogu spasiti od zaborava) neke riječi koje sam u očevoj (slavonskoj) i u majčinoj (dalmatinskoj) obitelji upijala kao sa dva kraka iste, hrvatske, potkove. Moj odlazak u pohod rječnicima i drugim izvorima mogao je početi. Na stolu pod laktom lijeve ruke (ne može biti priručnije) držim Hrvatski enciklopedijski rječnik (2002). Da vidimo što u njemu piše! Ima samo oblik šiljbok, vojnički zastarjelo: bajunet(a); šiljbočiti, bosti se šiljbokom (jedan drugoga), boriti se šiljbocima, od njem. Schildwache, straža. Ista objašnjenja nalazimo i u Anić–Goldsteinovu Rječniku stranih riječi (1999). Nikakvo čudo; prepisivački rad pod okriljem istoga nakladnika (Novi Liber). Anić npr. tih riječi u prva dva izdanja svoga Rječnika hrvatskoga jezika (1991, 1994) uopće nema, nego ih ima tek u trećem izdanju (1998) — sa značenjima kao u HER–u i Rječniku stranih riječi. Rječnik hrvatskoga jezika (ur. J. Šonje, 2000) te riječi nisu ni okrznule. Takvo značenje (bajuneta, bosti se bajunetama) nije zapisano nigdje drugdje, a i ne uklapa se u izraze i situacije koje ću navesti. Bratoljub Klaić pak začudio me svojim naglascima (šiljbóci, šiljbóčiti), no značenja koja navodi (vidi se, Slavonac!) sasvim su prikladna: straža, stražar, čuvar, pazitelj; čuvati stražu, stražariti, paziti (uz šiljbokana, stražarnica). Bajunete i ubadanja ni od korova! Šilbok / šiljbok i šilbočiti / šiljbočiti sve se više profiliraju kao slavonski specifikum, pa hajde da vidim ima li štogod u zbirci slavonskih riječi i izraza Divanimo po slavonski (2003) još jednoga Slavonca, Martina Jakšića. Kakav bi to Martin bio Slavonac da toga nema! Naravno da ima: i šilbok / šiljbok (stražar, čuvar), i šilbočiti / šiljbočiti (stražariti, dugo čekati), i šilbokana / šiljbokana (stražarnica, stražarova ili čuvarova kućica). No ni kod njega nema nikakva oružja, dakle ni bajunete. Otpada, dakle, ono »enciklopedijsko« međusobno bockanje i nabadanje tim hladnim oružjem. U dijelu Slavonije pod vojnom upravom ostalo je dosta germanizama i turcizama, pa je i taj šilbok / šiljbok potomak vojničkoga izraza Schildwache (što je i jedina zajednička točka između Anićevih rječnika i rječnikâ ostalih autora). Pretpostavila sam da bi i V. Brodnjak u svojem Razlikovnom rječniku srpskog i hrvatskog jezika (1991) mogao imate te riječi, već i po tome što je na lijevu, »srpsku«, stranu svrstao ne samo riječi tipične za srpski jezik nego i tuđice općenito (npr. ondje su se našle: adresar, adresat, agronomski, import, radijus i mnoge druge). Slutnja me nije prevarila. Brodnjak ima sve te riječi samo u liku šiljbok, stražar, vojnička straža; šiljbočiti, biti na straži, stražariti, stražiti; šiljbočenje, stražarenje, stajanje na straži; šiljbokana, stražarnica, i uz svaku od njih brojčicu 4, što objašnjava na koricama: riječ je tipičnija za srpski nego za hrvatski književni jezik, premda se rabi i u hrvatskom književnom jeziku (poput opeka — cigla, domaćinstvo — kućanstvo, omladina — mladež). Mislim da upravo Brodnjakovi primjeri govore o tome kako se sve navedene riječi ravnopravno rabe u oba jezika, što »grencerski« (i ne samo grencerski) šilbok i dodatno potvrđuje. Naime, u Našicama, gdje nije bila Vojna krajina, dobila sam malo modificiranu potvrdu od gospođe Regine Knežević (hvala i Silviji Lučevnjak i njoj): »Vidi ga kako on šilboči«, što je značilo prisluškuje razgovor, pomno prati što se govori poput uhode. Neočekivano, i Sabljakov Rječnik hrvatskoga žargona (2001) zabilježio je šiljbočiti (uz oznaku: razg. reg. Petrinja), znatiželjno promatrati iz prikrajka (i tu bi brački izraz moje mame panati izvrsno pristajao). A evo i upotreba navedenih riječi iz naše »kućne radinosti«: »Dokle ste sinoć šilbočili?« znao je pitati moj svekar iz Gline (i Glina i Petrinja graničarski su gradići). Uza značenja stražariti, dugo čekati, u ovom pitanju nazire se i bdjenje. »Nemoj mi šilbočiti, nemoj šilbočiti nada mnom«, rogoborile su slavonske djevojke protiv patronata strogih snaša koje su bile zadužene da ih drže pod paskom. Ako je suditi po pjesmici, mlade su im znale dohakati: »Sinoć tata st’o za vrata / ‘oće da šilboči, Misli, luda, da će tuda / moja dika proći.« To se i pjevalo na melodiju »Igra kolo, igra kolo u dvadeset i dva« (u tom kolu, u tom kolu lijepa Mara, Jana, Anka, Ivka / ili lijepi Joka, Franja, Tona, Mata itd. igra). Oni koji malo duže pamte sjetit će se te pjevane skupne dječje igre, kakvih više valjda i nema.